Jeste li znali da je, kad je ono Isus na svadbi u Kani pretvorio vodu u vino, na bačvama pisalo: Kozlović? Ovo je, naravno, šala, ali je doista preduhovito zvučalo u monologu, zapravo izvatku iz predstave Mistero buffo, kojeg je Valter Roša, glumac pulskog Istarskog narodnog kazališta, izveo na fešti u čast 10. obljetnice otvorenja nove moderne zgrade vinarije Kozlović, koja se na prvi pogled doima kao da je došla iz svemira, ali na drugi pogled uviđamo da doista skladno leži u krajobrazu podno momjanskoga tornja. Povijest vinarije Kozlović nije samo obiteljska povijest, ona je ujedno i povijest istarskog, hrvatskog, pa i europskog vinarstva. Prije skoro tri desetljeća Gianfranco Kozlović i još nekolicina istarskih vinara pokrenuli su istarsku vinsku revoluciju, počevši vina raditi na nov način, po svjetskim mjerilima kvalitete, uzdižući do tih mjerila najvažnije istarske autohtone sorte – malvaziju i teran.
Prije deset godina, nova zgrada vinarije Kozlović, koju je projektirao Željko Burić, kao prvi istarski primjer suvremenog arhitektonskog dizajna u vinarstvu trebala je označiti početak nove ere u istarskom vinskom turizmu. Trebala je, kazao je i Gianfranco Kozlović da se tome nadao, povući i druge, dati im primjer, polučiti da se Istrom rasprostre barem desetak takvih modernih vinarija koje će imidžu istarske vinske regije dati ojačanje i vizualnom atraktivnošću, ne samo vrhunskom kvalitetom onoga što se nudi u čaši, ali to se još nije dogodilo. Vjerojatno uskoro hoće, jer trenutačno se šest novih vinarija gradi u Istri, a neke će se od njih htjeti i vizualnom atraktivnošću natjecati s Kozlovićem, i bit će dobro ako će tako biti.
Međutim, iako je obljetnica velika i značajna, Gianfranco i Antonella Kozlović nisu na fešti, kojom su ovu obljetnicu obilježili, gnjavili svoje goste prisjećanjem na prošlost, kronologijama i statistikama. Umjesto toga, odlučili su ih zabaviti i opustiti, toplo ugostiti u svome „domu za vino i ljude”, i pozdravili su ih samo kratkom dobrodošlicom, bez suvišnih govorancija. No i njih su iznenadili – njihovi djelatnici, uručivši im na početku svečanosti prigodne svečarske poklone, i pred stotinama uzvanika zahvalivši im se što su ih toliko naučili, pa i pustili ih da uče na vlastitim greškama.
Monolog Valtera Roše iz Mistera buffa doista je zabavio i opustio uzvanike na ovoj svečanosti Kozlovićevih i naznačio je kojim će putem fešta dalje ići: red vina, red dobre hrane, red zabave, glazbe, smijeha i aplauza. Piće dobrodošlice, prva čaša ponuđena gostima u ruke, bio je novi Kozlovićev pjenušac od terana iz berbe 2018., brut zero dosage, ali samo za kućnu upotrebu odnosno za kušanje u vinariji, nije za tržište. Dok se druženje zagrijavalo, laganom glazbom atmosferu je održavao Goran Kauzlarić band (kasnije je ulogu stvaratelja atmosfere preuzeo DJ Ozren Kanceljak), no zabavno finale večeri bila je izvedba cabaret programa Esprit de Paris iz zagrebačkog cabaret kluba Contessa Mire Ungara. Pjevačice, plesačice i plesači, artisti, žongleri i ekvilibristi i sam Miro Ungar kao najavljivač i pjevač, prizvali su u Momjan duh pariških cabareta iz davnih desetljeća i bio je stvarno užitak slušati i gledati tu, kod Kozlovića pod Momjanom, taj djelić svjetske kulturne baštine istovremeno pijuckajući svjetska Kozlovićeva vina, i spoznavati vezu među njima.
Kroz večer su se Kozlovićeva vina točila u dvije etape: prva je bila svježa, laganija, lepršavija, i obuhvaćala je bijelu kupažu Valle, malvaziju 2021., rose Violeta, muškat momjanski suhi 2021., teran 2020. i malvaziju Selekcija 2019., dok je u drugoj malo intenzivnijoj skupini dominirala ponuda iz vinograda Santa Lucija: malvazija Santa Lucija 2018., kupaža Santa Lucia Noir 2016., teran Santa Lucia 2018., poluslatki muškat momjanski 2021. i likersko vino Mediteran 2018., teran oplemenjen medom.
Marljivi i kreativni kuhari uljepšali su ovu večer izvrsnim zalogajima, kreiranima baš da se sljube s određenim Kozlovićevim vinima. Fabijana Mijanović iz konobe Buščina pripremala je mariniranog brancina; Mira Zrnić iz Starog podruma iznenadila je vrlo ukusnim umakom od kopriva, šparuga i pancete s palentom; Ana Morgan iz konobe Morgan pekla je tagliate od boškarina; a ekipa LF cateringa (Robert Perić, Dario Šumar i Dean Kokoresković) pripremala je nekoliko jela: batudu od boškarina na domaćoj majonezi s mariniranim povrćem, rižoto s limunom i cvijetom koromača, teleću plećku kuhanu u maslacu sa žličnjacima od batata i sirom Veli Jože, confit od capesante s kremom od špinata i mrkvom kuhanom u naranči, i naposljetku za desert šumsko voće s kremom od bosiljka. K tome rezali su se i pršut iz pršutane Jelenić, AZRRI-jeve salame, sirevi iz žminjskog Latusa i iz OPG-a Čavrag iz Vrbovskog, te kozja skuta Diega Škerlića iz Oskoruša. Doista, kao ni na svadbi u Kani, ničeg nije falilo.
Gianfranco Kozlović, kojega su novinari često odvlačili na stranu radi izjava i intervjua, je jednom takvom prigodom te večeri rekao: „U vinarstvu je jedinica mjere jedno desetljeće, jer u tom se razdoblju nešto bitno može napraviti ili promijeniti. U našem prvom desetljeću zapeli smo iz sve snage da pokažemo da znamo, u drugom desetljeću uprli smo raditi što bolje možemo kako bismo još više naučili i usavršavali se, a sada smo već u trećem desetljeću kada se možemo malo smiriti i staloženo poigrati sa svim dosad nakupljenim znanjem”.
Kad to kaže Gianfranco Kozlović, to zvuči tako skromno i samozatajno, no poznajemo li Kozlovićevu vinsku biografiju, tu i ne treba velikih riječi. Kozlovićeva malvazija je prva malvazija koja je dobila neko veliko priznanje izvan Istre: bilo je to 1997. kada je na zagrebačkom sajmu Vinovita proglašena najboljim hrvatskim vinom. Narednih dva i pol desetljeća tijekom kojih su se nanizale brojne domaće i inozemne medalje možemo preskočiti jer bi nabrajanje bilo predugo, ali završiti moramo s podatkom da je na ovogodišnjoj Vinistri Kozlovićeva malvazija Santa Lucia 2018., ista ta koju se moglo kušati i na ovoj fešti, proglašena najboljom malvazijom na svijetu. I malvazijom i drugim svojim vinima Kozlović je ispunio ono što često ističe da mu je životni cilj: usrećiti druge ljude.
Davor ŠIŠOVIĆ
