Na parceli Mali brih blizu Kaštelira ovih je dana na 4.000 četvornih metara zasađeno 1.200 čokota vinove loze stare istarske sorte hrvatica, a iako se prvi rod očekuje za tri godine, možemo reći da je to danas jedini monokulturni vinograd zasađen hrvaticom u cijeloj Istri! Možemo slobodno reći i da je jedini na svijetu, jer sorte hrvatica nema nigdje izvan Istre, iako se i dandanas u mnogim enciklopedijskim pregledima i vodičima istarskog vinogradarstva i vinarstva ona spominje kao jedna od značajnijih autohtonih sorti. Nažalost, nekad bilo, danas se samo spominjalo.
Hrvatica je stara autohtona istarska sorta grožđa koja se najčešće uzgajala zajedno s ostalim sortama, i pri vinifikaciji se uglavnom miješala s drugim sortama, u tradicionalnim kupažama iz vremena kad su mnoga seoska domaćinstva od vina proizvodila samo dvije varijante – črno i bilo. Popularnost joj je naglo porasla krajem 20. stoljeća, nakon raspada bivše i stvaranja novih država, kad su uzgajivači uočili moguću tržišnu šansu u nazivu te sorte. Ta tko u novostvorenoj hrvatskoj državi ne bi rado pio vino koje se zove hrvatica? U to vrijeme niče nekoliko monosortnih vinograda zasađenih hrvaticom, uglavnom u zapadnoj i sjeverozapadnoj Istri. Nekadašnji PIK Umag imao je u svojim vinogradima dvadesetak hektara hrvatice od koje je proizvodio rose vino, do pred desetak godina hrvaticu je proizvodila i novigradska vinarija Pervino, a na području Kaštelira Karlo Legović uzgajao je desetak hektara hrvatice koju je punio u butelje s etiketom na kojoj je dominirao motiv kaštelirske crkve. U televizijskom dokumentarcu “Kaštelirski putokazi” iz 1996.. godine Karlo Legović je ispričao kako je hrvaticu u Kaštelir 1870. godine donio njegov stric, svećenik Antun Legović, koji je ovoj sorti i dao ime hrvatica. Naime, želeći unaprijediti vinogradarstvo svoga kraja, svećenik Antun Legović donio je sadnice novih sorti vinove loze iz raznih europskih zemalja, među njima traminac i rizling, međutim jedna sorta koju je donio iz Austrije tu u Istri izrasla je u lozu koja nije bila nimalo nalik istoj toj lozi u njenom izvornom zavičaju. “Kada već Talijani imaju sortu Italia, nazovimo mi ovu našu sortu hrvatica”, rekao je tada don Antun Legović, a njegov nećak Karlo Legović prenio mlađim naraštajima ovu zanimljivu crticu iz povijesti istarskog vinogradarstva. Posljednjih godina hrvaticu u Istri nažalost ne puni više niti jedna vinarija, a njezini su nasadi nestali uslijed pošasti zlatne žutice vinove loze, bolesti zbog koje se moralo povaditi poprilično vinograda u sjeverozapadnoj Istri.
Inicijativu o obnovi uzgoja sorte hrvatica pokrenuli su Marijan Sinčić, njegov brat Ivica Sinčić, te Tanja Legović i Patrik Momić, odnosno njihova zajednička tvrtka Sin Agro, koja inače upravlja lancem istarskih agrarija odnosno poljoapoteka. Zahvalnog partnera u ovoj inicijativi pronašli su u porečkom Institutu za poljoprivredu i turizam odnosno njegovom znanstveniku Marijanu Buboli. Kako u svom kolekcijskom nasadu istarskih autohtonih sorti porečki Institut ima i 120 čokota hrvatice, odatle su uzeti pupovi za proizvodnju sadnog materijala, koji su zatim poslani na razmnožavanje u zagrebačku tvrtku Fragaria planta.
Za hrvaticu oni koji su imali s njom iskustva, ili su o tome naučili od starijih, kažu da je dosta teška sorta za uzgoj, bujnog je rasta ali je osjetljiva na sunce jer njezine velike bobice imaju jako tanku pokožicu. Stoga je treba pobrati prije sezone kiša, a uobičajeno se bere isto kada i malvazija, dakle sredinom rujna. Dulje je nema smisla ostavljati na trsu jer slabije nakuplja šećere.
„U tradicionalnoj vinifikaciji hrvatica je davala vino nalik na roze, jer ima manje antocijana nego crne sorte, a ima i niže šećere, bila je to svojevrsna preteča današnjih modernih rosea”, kaže nam Marijan Sinčić. „Po mom mišljenju, to je i njezina budućnost jer se od nje može dobiti lagani pitki rose koji se može napraviti najesen, a prodavati u nastavku godine, pogotovo u vrijeme turističke sezone, kao osvježavajuće ljetno vino”, nadovezuje se Marijan Bubola. Marijan Sinčić se sjeća da se i u njegovoj obitelji hrvatica uzgajala generacijama unatrag, ali se uvijek miješala u kupaže s drugim grožđem, tako da je njemu obnova uzgoja hrvatice ne samo mogući poslovni pothvat, već i obnova obiteljske tradicije.
Na prvi rod će, rekli smo već, trebati počekati tri godine, odnosno prvo vino od novozasađene kaštelirske hrvatice proizvest će se na jesen 2023. godine. Kako i gdje? „Svakako bismo htjeli da se to vino napravi u Kašteliru, ali neće ga raditi naša firma već ćemo potražiti preradu iz usluge u nekoj od ovdašnjih vinarija”, kaže nam Marijan Sinčić. Ideju Marijana Bubole da se od prvog uroda novozasađene hrvatice napravi svježi ljetni rose Sinčić dopunjuje i željom da se ta nova stara sorta isproba i u nekoj kupaži, ali u takvoj u kojoj će hrvatica imati značajniji odnosno veći udio. „S hrvaticom dosad još nitko nije radio ozbiljno, mi ćemo valjda biti prvi koji će toj sorti studioznije pristupiti”, kaže Sinčić, a Bubola ukazuje: „Kad se nešto radi prvi put, to mora biti dobro vino jer prvi dojam je važan, i ako to prvo vino bude dobro, možda će još netko dobiti motivaciju da zasadi ovu sortu i počne proizvoditi vino hrvaticu”. „Zato bih volio da isprobamo više različitih tehnologija”, poentira Sinčić, a primjećujući kako s izrazitim entuzijazmom o tome razgovaraju ova dva stručnjaka, čovjek poželi odmah kušati tu hrvaticu o kojoj je godinama slušao samo priče.
Marijan Sinčić i njegov Sin Agro neće stati na ovom prvom nasadu, jer narednih godina, već prema mogućnostima proizvodnje sadnog materijala, hrvaticom namjeravaju zasaditi još barem jedan cijeli hektar. Hrvatica se inače službeno smatra ugroženom sortom, pogotovo nakon što je zlatna žutica uništila posljednje njene veće nasade, a Marijan Bubola pojašnjava da bi za spas sorte od opasnosti izumiranja odnosno za njeno skidanje s popisa ugroženih trebalo imati bar 15 hektara, sveukupno u cijeloj Istri. „Ne radimo ovo iz interesa, već zato da sačuvamo dio naše baštine i tradicije”, naglašava na kraju Marijan Sinčić, a Marijan Bubola će staviti „točku na i” pojašnjenjem da je hrvatica istarska autohtona sorta „koje nema nigdje drugdje nego samo tu kod nas, na Bujštini i Poreštini, a ponajviše u Kašteliru”. Poželimo novozasađenoj kaštelirskoj hrvatici uspješan rast i dobar rod, a ponadajmo se također da će se naći još vinskih entuzijasta (poput primjerice novigradske vinarije Pervino, koja je već naručila proizvodnju cijepova hrvatice i koja dogodine planira podići veći nasad ove sorte) koji će poželjeti novom sadnjom hrvatice spasiti i dalje razviti ovu „starinsku” istarsku sortu te koji će s vinarskim znanjima i tehnologijama koja su danas mnogo razvijenija nego u doba naših djedova i pradjedova možda uspjeti od hrvatice stvoriti jedno na starim tradicijama utemeljeno ali u vinskoj stvarnosti sasvim novo i osebujno istarsko vino.
Davor ŠIŠOVIĆ
