Nakon nedavnog Dana otvorenih vrata vinskih podruma u Istri, kada su se vinoljupci napokon mogli zaputiti svojim omiljenim vinskim putovima kroz 57 istarskih vinarija, stigao je i zagrebački Vinart Grand Tasting, dvodnevni događaj koji je na jednom mjestu okupio brojne vinare iz cijele Hrvatske, i njih tek nekoliko iz susjednih zemalja, te je kao prvi veliki javni vinski događaj nakon jednoipolgodišnje stege i izolacije zbog korone, pokazao da takvo što ljudima iz svijeta vina jako treba i da im je jako falilo. Nema smisla brojati vinarije koje su sudjelovale u ovom događaju, niti broj posjetitelja, iz razumljivih razloga korona kriza je kod jednih i drugih ostavila traga i na mobilnost i na likvidnost, nitko neće zamjeriti onome tko nije došao, a oni koji su se odazvali bez sumnje su uz ostalo došli jedni s drugima podijeliti i radost što je ovakvo okupljanje ponovno moguće. Treba reći da su tijekom četiri dana koja su prethodila samom sajmu u hotelu Dubrovnik u centru grada održavane vinske radionice, od kojih sam pohodio dvije, Veraldinu i Kozlovićevu, ali o tome slijede zasebni izvještaji.
Ovogodišnji Vinart Grand Tasting je zbog tajminga podređenog epidemiološkim mjerama naravno bio drukčiji od svih ranijih, koji su održavani u hladnije doba godine i u zatvorenom prostoru; no njegovo smještanje na otvoreno, i to u tako idealan ambijent kao što je to plato pokraj Muzeja suvremene umjetnosti, uz predivno vrijeme koje se potrefilo i u subotu i u nedjelju, bilo je pun pogodak: mislim da bi svatko od sudionika i od posjetitelja podržao zamisao da se ovako nešto ponovi na istom mjestu i u isto vrijeme, pa makar ubuduće imali dva Vinart Grand Tastinga godišnje: jedan uobičajeni zimsko-proljetni i jedan ovakav kasnoproljetni ili ranoljetni.
Logistika i organizacija sajma bili su savršeni. Prostor je bio ograđen vrlo nenametljivo, štandovi su bili dovoljno razmaknuti a prolazi dovoljno široki za nesmetanu cirkulaciju, služba registracije posjetitelja bila je brza i efikasna, pristup sanitarijama optimalan, besplatne vode u bocama bilo je na svakom koraku, ljubazne i simpatične hostese nudile su na pladnjevima jednostavne finger food zalogaje, u sajamskom prostoru smjestio se i food truck s odličnim burgerima, u neposrednom susjedstvu bilo je i nekoliko kafića, pa je onima koji bez toga ne mogu i kava bila lako dostupna, tehnički i organizacijski sve je bilo na svom mjestu, u sajamski prostor moglo se kročiti s bezbrižnim smiješkom i pridružiti se stotinama drugih osmijeha u ovom velikom vinskom slavlju.
I sad, pred vama su deseci vinskih štandova na kojima se predstavlja više vina no što ste za njih ikada i čuli a kamoli ih kušali, znači, treba imati neki plan. Ipak sam najprije prošetao duž istarskih štandova, pozdravio se s vinarima, tu i tamo priupitao što ima novo (a razdoblje dok su zbog korone morali ostati doma kod mnogih je urodilo zanimljivim novim vinima!), a kako su prema pravilu sajma za degustiranje mogli donijeti najviše pet svojih vina, zanimalo me kakav su izbor napravili. Naravno da neki nisu donijeli neke moje favorite, ali su donijeli svoje, i ono što su donijeli sasvim je dovoljno da reprezentira njihov opus i da se nekog prijatelja uputi gdje što da kuša. K tome, pravilo o pet vina mnogi sudionici sajma i nisu baš prestrogo shvatili, tako je bilo i štandova na kojima se moglo kušati i mnogo više, ponegdje „ispod banka”, ali često i sasvim otvoreno, i nitko im na tome nije prigovorio.
Ok, kad sam upoznao prostor i koliko-toliko shvatio raspored (vinari su zapravo bili dosta razbacani, u nekom manjem broju grupirani su po vinskim podregijama, ali vrlo neobavezno), slučaj je odredio da odaberem prvi pravac mog vinskog istraživanja na Vinartu: pinot crni. Na nekoliko štandova zaredom vinari iz središnjeg dijela kontinentalne Hrvatske, iz Prigorja, Plješivice i šire okolice Zagreba, nudilo je pinot crni i to me zaintrigiralo, jer sam baš nedavno kod nekoliko istarskih vinara kušao stvarno dobre, moćne i vrlo voćne crne pinote pa me zanimalo kako se to radi malo sjevernije. I u prvi mah nisam bio zadovoljan, jer prvih nekoliko kušanih crnih pinota bilo je za moj ukus prelagano, premlado, prelepršavo, gotovo pa neozbiljno. Nisu me uvjerili da to tako mora biti, jer sam na drugim štandovima kušao mnogo bolje crne pinote, odgajane s mnogo više pažnje i strpljivosti, a vrhunac tog mog pohoda po jačim crnim pinotima bio je posjet štandu vinarije Tilia Estate iz Dobravlja kod Ajdovščine, u Sloveniji, otprilike na pola puta između Nove Gorice i Postojne. U tom se kraju, ali malo sjevernije, u Idriji, održava i festival crnog pinota, za kojeg sam čuo na lanjskim Vinart Grand Tastingu, ali lani tog festivala zbog korone nije bilo. Ovogodišnji najavljuju za listopad, i baš bi bilo zgodno posjetiti ga; do tada, možemo se tješiti izvrsnim crnim pinotom vinarije Tilia Estate i zasad manjim brojem odličnih iz hrvatskih vinarija.
Drugi pravac mog istraživanja bila je frankovka, i to iz jednog posebnog razloga. Naime, već se dulje vrijeme vodi polemika jesu li frankovka u kontinentalnoj Hrvatskoj i borgonja u Istri ista sorta, što tvrdi većina ljudi koje sam o tome pitao, ili ipak nisu, što tvrdi manjina. U toj manjini je i vrlo mali broj onih koji misle i tvrde da je u Istri borgonja pokleknula pred sličnom francuskom sortom gamay, koja je u vrijeme negdašnjih poljoprivredno-prehrambenih kombinata (PPK) u Istri masovno sađena ali pod imenom borgonja. Iako je u Istri nekoć bila popularna i vrlo raširena, borgonja je danas u velikoj defanzivi, i uspio sam pronaći samo sedam istarskih vinarija koji ju proizvode kao samostalnu etiketu, i još nekoliko koji je koriste samo u kupažama. Međutim, svi oni jasno razlikuju gamay i onu izvornu staru borgonju, i svoje se nasade posljednjih godina trude očistiti od gamaya te dodatno razmnožiti baš tu staru borgonju kako bi opet imali vino kakvo se pamti iz davnih dana. Istarskoj bi borgonji dobro došla pomoć, udruživanje zainteresiranih za njenu obnovu, revitalizaciju i promidžbu, a prirodni saveznici u toj zamisli trebali bi biti proizvođači frankovke iz kontinentalne Hrvatske. Skupimo na jedno mjesto najbolje borgonje i najbolje frankovke pa da vidimo koliko tu ima sličnosti i razlika, i iz toga izvucimo zaključak o potencijalu za zajedničku akciju. Kad sam krenuo tražiti frankovke po Vinartovim štandovima, upozorili su me da ni te sorte baš nema mnogo, ali našao sam ih sasvim dovoljno, i to sa vrlo širokog područja, od krajnjeg sjeveroistoka do krajnjeg sjeverozapada Hrvatske, da bih neke zaključke već sada i sam mogao izvući. Prije svega, ono malo vinara koji proizvode frankovku (a došli su na Vinart), to svi odreda rade savršeno. Sve frankovke koje sam kušao bile su fine, odležane, plemenite, pažljivo odnjegovane i u tim vinarijama koje ih proizvode nedvojbeno spadaju u premium liniju. No, to je statistika (ne manje zanimljiva jer moram reći da mi je prosjek kušanih frankovki kvalitetom bio mnogo bolji od prosjeka kušanih crnih pinota iz srednjohrvatskih vinarija!), a ono što je moj osobni dojam, kojeg bi drugi tek trebali potvrditi ili osporiti, je vrlo velika sličnost u aromatskim i drugim osobinama lijepo odnjegovanih frankovki iz sjeverne Hrvatske i lijepo odnjegovanih borgonja iz Istre. Mislim da ima dovoljno polaznih osnova za neku akciju koja bi objedinila borgonje i frankovke, i tom ćemo se temom u budućnosti još zasigurno baviti.
Ova sam dva istraživanja na Vinart Grand Tastingu obavio kako sam u osnovama i očekivao, ali treće je tek započelo i trebat će ga nastaviti na budućim vinskim događanjima: riječ je o starim autohtonim sortama i njihovom potencijalu u modernom vinarstvu. Istra je tu nažalost zapela; već sam rekao što se dogodilo s borgonjom, dopustilo se da izumre hrvatica, muškat ruža je prepušten stihiji i ovisi o entuzijazmu pojedinaca, za brajdenicu više nitko i ne zna, plavina se spominje u vinarskim vodičima ali je u Istri nema niti jedne boce, a jedina svjetla točka je momjanski muškat, koji je nedavno dobio i vlastitu oznaku izvornosti i o kome brine zasebna vinarska udruga. Teran i malvazija su kao istarske autohtone sorte odavno ušle u prvu ligu istarskog, hrvatskog i svjetskog vinarstva, no zašto nemamo gotovo ništa za drugu i treću ligu? Zato me zanimalo kako to rade drugi. Svaka čast takvim nastojanjima vinarima iz kontinentalne Hrvatske, no svi znaju da su u Hrvatskoj u tome ipak najdalje odmakli Dalmatinci.
Doista je dojmljivo bilo i samo gledati štand vinarije Matela iz Kaštel Sućurca. Njih nije zarezivalo ono pravilo o pet etiketa, i hvala im na tome, jer gledam te nizove boca i čitam najprije ono što poznajem: plavac mali, pošip, ajde i jedan chiraz, neka mu, pa čitam dalje ono za što sam čuo ali ta vina još ne poznajem dovoljno: maraština i crljenak kaštelanski, i onda se zalijepim za nazive vina za koja to tada nikada nisam ni čuo: vlaška, glavinuša, ninčuša, babica… Probao sam sva crna, i moram reći da u vinariji Matela bilo kojoj (nama) nepoznatoj lokalnoj sorti pristupaju jednako brižljivo kao da je riječ o nekoj mnogo slavnijoj i komercijalnijoj sorti, sve su to vina s brižljivo odabranim recepturama, s odmjerenim maceracijama, odležavanjima u drvu pa u boci, i naposljetku sve su to vina koja u čaši odaju ono što je san svakog poštenog vinara u ovom dijelu svijeta: odlike podneblja spojene s osobnim umijećem vinara i tradicijom koju on sam svjesno ili nesvjesno slijedi. Prije sam se loše izrazio kad sam rekao da teran i malvazija trebaju uz sebe drugu i treću ligu, jer sva su vina vinarije Matela prva liga, i tako bi nekako trebale izgledati vinske reprezentacije svih naših krajeva gdje su vinogradarstvo i vinarstvo dio genetskog koda.
Pod dojmom vinske palete vinarije Matela bilo mi je malo nezgodno analizirati štandove drugih vinarija, gdje su se autohtone sorte skutrile u jednoj do dvije, najviše tri etikete, ali ipak ih ima, i ima ih sve više. Otprije poznajem krčki sansigot i fenomenalnu višku vugavu, probao sam i odlične blatine na štandovima četiriju hercegovačkih vinarija, a na kraju bilježim ipak još samo jednu zanimljivost: splitska vinarija Dalmacijavino, koja je prije desetak godina srećom privatizirana (njihov drniški merlot je, pretpostavljam, svima poznat), u svojoj paleti ima i monosortno vino sorte plavina. Plavina spada u jeftiniji vrijednosni razred u ukupnom asortimanu Dalmacijavina, ali je značaj njezinog flaširanja pod vlastitim imenom jako velik: ta je sorta nekoć bila najraširenije no-name vino u priobalnim hrvatskim vinogorjima, pa čak i u Istri (iako dobivam informacije da plavina u Istri nije isto što i plavina u Dalmaciji), nju se miješalo i kupažiralo s drugim sortama, ali samo su te druge sorte vinu davale ime, plavina je ostajala nespomenuta, pa prema tome i nevrednovana: koji su uopće njezini potencijali ako nitko ranije nije probao to što je tek sada napravilo Dalmacijavino?
Izdvojio sam samo neke zanimljivosti i dojmove s ovog Vinart Grand Tastinga, vjerujem da netko drugi može imati sasvim drukčije dojmove i da su njegova istraživanja išla sasvim drugim tragovima, no u tome je draž ovakvih velikih vinskih smotri: to je ujedno prilika da se uvjeriš kako napreduje ono što ti je poznato, kao i da isprobaš nešto sasvim nepoznato, da s ljudima porazgovaraš kako im se i zašto pojedino vino sviđa ili ne, da od vinara pobliže čuješ kako je neko vino nastajalo, kakva su vinska iznenađenja tu pred nama a kakva nas tek čekaju za koju godinu, i tako to. Saša Špiranec i njegov tim iz tvrtke Vinart obavili su odličan posao organizacijom ovog Grand Tastinga, a za dogodine najavljuju povratak na staro mjesto i stari termin, što znači da ćemo se na sličan način podružiti za manje od godinu dana!
Na našoj facebook stranici pogledajte i opširniji foto-album s Vinart Grand Tastinga 2021.
Davor ŠIŠOVIĆ
