Svake se godine u sklopu programa Mjeseca poduzetništva u Poreču predstavlja po jedna uspješna lokalna poduzetnička priča, a ove je godine, s vrlo lijepim povodom izbor pao na vinariju Damjanić u selu Fuškulin, koja se sasvim nedavno preselila u novi, veći i moderniji objekt.
U zgradi svoje nove vinarije uzvanike koji su došli čuti njihovu priču „od ideje do uspjeha” dočekali su Željka i Ivan Damjanić.
Vinska priča ove obitelji seže stotinjak godina unatrag, kada je Ivanov pradjed Giorgio Jurković obrađivao 40 hektara zemlje, od čega su 25 hektara bili vinogradi. Giorgio Jurković je bio uspješan i cijenjen vinar, svakih nekoliko tjedana u njegovu je vinariju dolazio enolog iz Trsta dajući mu naputke za intervencije u podrumu, a on mu je i savjetovao da svoja vina pošalje na ocjenjivanje u Pariz.
Bilo je to 1928. godine, i Ivan Damjanić danas s ponosom čuva i na zidu ističe diplomu za zlatnu medalju odnosno Grand prix priznanje koje je pradjed Giorgio Jurković tada dobio za svoju crnu kupažu na natjecanju Exposition du bien-etre u Parizu.
Nakon Drugog svjetskog rata obitelj uslijed nacionalizacije gubi veći dio imanja, pa posjed spada na svega pet hektara koji se podijelio na četiri Giorgiova sina. Među njima je i Ivanov djed Aldo Jurković, koji nastavlja obiteljsku tradiciju proizvodnja voća, povrća i vina.
Kada je 1999. godine Ivan Damjanić završio studij agronomije odnosno vinarstva, poželio je u praksi provjeriti što je naučio u školi, pa je od djeda Alda dobio 100 kilograma grožđa malvazije. Inox bačvicu je sam kupio, grožđe je samljeo ručno, a iz kućne šterne proveo je cijev iz koje je hladna voda kapala po bačvici kako bi fermentacija njegove prve malvazije bila školski kontrolirana.
Kada je nono Aldo Jurković kušao Ivanovo prvo vino, zaplakao je od sreće i zadovoljstva, i time je Ivan zaslužio povjerenje da preuzme upravljanje obiteljskim vinogadom, koji je tada pokrivao svega 0,3 hektara odnosno 3.000 četvornih metara.
Narednih pet godina vino je Ivanu Damjaniću bilo uglavnom hobi, uz druge redovne poslove od kojih je živio, no 2004. godine odlučuje posaditi novi vinograd. Da bi došao do novca za tu investiciju prodao je motor i auto koji je do tada vozio, i povećao obiteljski vinograd za 0,7 hektara. Zajedno s onim odranije, sada je raspolagao s punim hektarom vinograda, i Damjanićeva vinska priča sada je mogla započeti u ozbiljnijim razmjerima.
Malo pomalo otkupljuju zemlju koja je nekad pripadala starijim generacijama iste obitelji, Damjanići su danas došli do 10,5 hektara vinograda, a grožđe kupuju s još pet hektara. Na izgradnju nove vinarije Ivan se odlučio u vrijeme za koje nije mogao znati da je najgore moguće za takve investicije, na jesen 2021. godine.
Korona i njoj posljedične krize znatno su poskupjele investiciju i oduljile njenu realizaciju, no nedavno je ipak sve dovršeno: nova vinarija je u probnom radu od svibnja ove godine, no njezino veliko i svečano otvorenje planira se za sljedeću godinu, kada će vinarija Damjanić obilježiti 20 godina rada i 25 godina od nastanka Ivanovog prvog vina.
Nova vinarija, svega nekoliko stotina metara udaljena od one stare, ima 1.200 četvornih metara korisne površine, i kapacitet proizvodnje 300.000 litara vina. U vrlo racionalno iskorištenom prostoru nove vinarije nalaze se prostori za prihvat grožđa, prostor za proizvodnju, punionica, sala s inox tankovima, sala za barrique (dio barrique bačava smjestit će se i u staroj vinariji), skladišta, uredski prostori, i dvije kušaonice, jedna za pedesetak ljudi, i jedna ekskluzivnija za 18-20 ljudi.
Najmanja inox bačva u novoj Damjanićevoj vinariji drži 6,5 hektolitara a najveća 251 hektolitar; najmanja drvena bačva je naravno barrique od 225 litara a najveća drvena bačva ima zapreminu od 2.500 litara. Koliko točno ima bačava malo je teže reći, no zato Ivan pouzdano zna da 90 posto svega vina može zbrinuti u inoxu, a 10 posto u drvenim bačvama.
Pun kapacitet nove vinarije Ivan Damjanič planira dostići tek za nekoliko godina, do tada uostalom planira zasaditi i još pet hektara vinograda, a za sada se drži godišnje proizvodnje od stotinjak tisuća litara.
U novim bačvama nove vinarije ovih se dana dovršava fermentacija vina iz vrlo dobre aktualne berbe, neka su vina već fermentirana pa nakon pretoka ulaze u fazu zrenja, a starija vina također su većinom preseljena na „nastavak školovanja” iz stare u novu vinariju. No neumorni i kreativni Ivan Damjanić je paralelno s novom vinarijom razvijao i nekoliko novih vina, kako bi nagodinu planirano svečano otvorenje bilo začinjeno i nekim vinskim iznenađenjima.
Zajedno s tim novim vinima, paleta vinarije Damjanić sada obuhvaća lijepih 13 etiketa. Od toga je čak pet posvećeno malvaziji. Tu je ponajprije uobičajena svježa malvazija, zatim stara Damjanićeva etiketa malvazije iz akacije, nova etiketa pokrenuta pred koju godinu je malvazija Justina odležana u hrastu, novo vino koje će tek ove zime izaći na tržište je dugo macerirana malvazija Fenice iz berbe 2019., a peta je passito odnosno desertna malvazija Sincerus.
Novost među Damjanićevim bijelim vinima, koja se tek lani prvi put pojavila, je autohtona istarska sorta duranija, na bijelom kraju damjanićevog vinskog spektra još je muškat žuti, i pjenušac Virtu od malvazije, chardonnaya i pinota bijelog.
Najpoznatija i najnagrađivanija Damjanićeva vina su kupaže-blizanci, bijeli i crni Clemente, tu je zatim i još jedna crna kupaža nazvana Duro Istriano, i naposljetku još jedna autohtona sorta, borgonja, od koje se radi i klasično mirno crno vino, i rose nazvan Penelope.
Izvoze se vina vinarije Damjanić u desetak zemalja na više kontinenata, a sva su, i ona koja imaju dobru tržišnu prođu kao i ona koja je Ivan napravio rukovodeći se vlastitim vinskim ukusom i nadajući se da taj ukus dijele i drugi vinoljupci, vođena geslom da će „vino zasjati samo ako je napravljeno filigranski točno”.
Znanje, upornost, kreativnost i strpljenje u ovom su slučaju odlika Ivana Damjanića i kao vinara i kao poduzetnika, no vrhunski proizvod uvijek je u prvom planu: bez kvalitetom potvrđenog, nagradama verificiranog, odanošću potrošača dokazanog i od struke provjerenog odličnog vina, ne bi bilo ni ove uspješne poduzetničke priče.
Davor ŠIŠOVIĆ
