Mnogi se stariji Istrijani, pa i oni iz najzabitijih sela, vjerojatno sjećaju slikara i putopisca Matije Pokrivke (1923.-2010.) koji je desetljećima svojim crtežima bilježio među ostalim i ruralne motive, seoske prizore, stare kuće, zanimljivo drveće, štogod da se učinilo zanimljivim njegovu umjetničkom oku. Svratio je tako Matija Pokrivka sedamdesetih godina prošlog stoljeća i u zaselak Tadini nedaleko Kaštelira, i tu u dvorištu obitelji Radoš nacrtao njihovu starinsku krušnu peć. Nadija Radoš još se sjeća tog posjeta, kaže da se Pokrivki toliko svidjela ta dvorišna samostojeća krušna peć da je njezin crtež objavio u sklopu svoje reportaže u časopisu Arena. “Ponudili smo ga pršutom, čak smo i upalili peć da mu pokažemo kako radi. Unutra je stalo dvanaest kruhova odjednom, tu bi se sastale žene iz sela i zajedno pekle kruh, a uoči Uskrsa zajednički bi se pekle i pince. Sve smo to pokazali Pokrivki, a on je s oduševljenjem tu peć nacrtao, kasnije nam je čak i poslao originalni crtež”, pripovijeda Nadija Radoš. Zgoda o krušnoj peći u Tadinima međutim ima i nastavak: upravo je taj crtež Matije Pokrivke postao zaštitni znak današnje vinarije Radoš i ponosno resi etiketu svih njihovih vina.
Dejan Radoš koji danas vodi obiteljsku vinariju već je četvrta generacija vinara na njihovu imanju. Vinom su se počela baviti dva brata, Dejanov pradjed Ivan Legović i njegov brat Mate; posao je nastavio njegov djed Guštin Kocijančić, a devedesetih godina odgovornost za vinariju preuzeli su Dejanovi roditelji, Silvano i Nadija Radoš. On je pak na scenu stupio 2010. godine, nakon što je završio Agronomski fakultet u Zagrebu, i odmah je znao da će se u nastavku života baviti vinom. “Od djetinjstva sam u tome i vidio sam u vinarstvu svoju budućnost. Dok su devedesetih godina roditelji vodili vinariju, nismo se marketinški baš isticali, a meni je važnije bilo da obnovimo tehnologiju, nabavimo kvalitetnije bačve, moderniju muljaču i prešu, da uvedemo kontroliranu fermentaciju i da pomladimo sve nasade”, priča nam Dejan Radoš. Sve se to i događalo u prvim godinama njegova vinarenja, pa danas vinarija Radoš raspolaže s ukupno pet hektara vinograda u kojima rastu malvazija, chardonnay, muškat žuti, teran, merlot, cabernet sauvignon i borgonja. Sve se to grožđe slijeva u zasad pet etiketa njihovih vina: svježa malvazija, poluslatki muškat žuti, prilično rijedak rose od borgonje, teran, i od lanjske berbe po prvi puta chardonnay. Ostale spomenute sorte još su u mladim nasadima, a s njima Radoš računa proširiti svoju paletu prije svega na odležana i barikirana vina (sada sve radi u inox bačvama), a okušao bi se i u pjenušcu od malvazije.
Ako, kako kažu Dejan Radoš i njegova majka Nadija, ranijih godina i nije bilo toliko marketinga za njihova vina, priznanja i medalja je svakako bilo. Nadija Radoš će ponosno pokazati diplomu s manifestacije Stoljeće vina, održane 2001. godine u Pazinu, u spomen na “Prvi istarski javni pokus vina” održan također u Pazinu 1901. godine. I vrijeme Dejanovog upravljanja vinarijom bilo je plodno medaljama i priznanjima: 2017. godine je na Vinistri osvojio zlatnu medalju za malvaziju, na toj je porečkoj manifesatciji kroz više godina osvojio i niz srebrnih medalja, a najveći mu je uspjeh šampionski naslov na Smotri vina središnje Istre u Gračišću 2016. godine za njegov teran iz berbe 2015. godine, one izvrsne i hvaljene berbe koja je mnogim istarskim vinarima, pa i njemu, donijela kvalitetu čiji se plodovi i dandanas ubiru.
Dejan Radoš se posebno ponosi svojom malvazijom, najvažnijom istarskom sortom, vinom po kojemu poznanici i kolege prosuđuju kakav je tko vinar. Njegova se malvazija bere početkom rujna, i vrlo kratko se macerira, svega 6-7 sati na kontroliranoj temperaturi od 10 stupnjeva. Mošt se zatim otače prešanjem, zatim se bistri i sprema na fermentaciju koja traje 10-15 dana također pod kontroliranim uvjetima na temperaturi od 15-16 stupnjeva. Nakon fermentacije vino se pretače i odležava u inox tankovima sve do travnja ili svibnja, kada se puni u boce, u kojima mora počivati još barem mjesec dana i tada je spremno za tržište. Malvazija Radoš je lijepe slamnato-žute boje sa zelenkastim nijansama, obiluje voćno-cvjetnim mirisima među kojima se posebno ističu bagremov cvijet i kora žute jabuke, dok ćemo u okusu uz uobičajene arome pronaći čak i orašasto voće, štrudel od jabuka i ugodne svježe proljetne zelene note. Jednako dobro ova malvazija prija uz ribu kao i uz pršut, smatra Dejan Radoš, a slagala bi se i s hladnim salatama, pa i salatom od hobotnice.
Dok je malvazija istarskim vinarima svojevrsna moralna obaveza, teran je za njih strast. “U teranu je autohtonost, tradicija, nekad je to bila jedina crna sorta i on vam se može ili sviđati ili ne sviđati. O godini jako ovisi kakav će on biti jer je jako kompleksan, nije jednostavno od njega napraviti dobro vino koje se ljudima sviđa”, kaže nam Dejan Radoš. Kako ukrotiti taj ćudljivi teran? Prije svega malolaktičnom fermentacijom odnosno potaknutim pretvaranjem jabučne kiseline u mliječnu, zatim duljim odležavanjem, i čuvanjem u drvenim bačvama, njegov je savjet. No i bez drva predlanjski je njegov teran ispao mlad, ugodan i svjež, pravi ljetni teran, pa kako mu tako dobro ide s ovom ćudljivom sortom, jedva čeka iskušati metode duljega odležavanja. Kada je 2014. godine u onom poznatom skandalu Slovenija ishodila zabranu korištenja naziva teran za vino iz Istre, Dejan Radoš je, poput desetaka drugih istarskih vinara, prkosno ostavio naziv teran na svojoj etiketi. To nije smetalo ni gostima iz Slovenije koji su dolazili u njegovu vinariju, štoviše zgražali su se nad takvim potezom svoje države.
U vinskoj paleti vinarije Radoš za oko će zapeti još jedno zanimljivo vino: rose od borgonje, također istarske autohtone sorte, koja je nažalost sve rjeđi proizvod istarskih vinarija. Borgonja je u vinogradima obitelji Radoš bila uvijek druga po zastupljenosti, raste na dobrim pozicijama zahvaljujući kojima postiže dosta visoke šećere, a Dejanov je djed imao običaj miješati borgonju i teran. Rose od borgonje je prvi put napravio prošle godine, i pokazalo se da upravo u ovoj formi ta sorta daje najbolju aromatiku, a zanimljivo je da je vino otočeno odmah tijekom prešanja, bez ikakve maceracije. “Da smo čak i samo malo macerirali, došla bi potpuno crna, jer to je lokacija koja daje jaku boju”, pojašnjava Dejan Radoš.
Vina iz vinarije Radoš prodaju se u restoranima u okolici, dosta se prodaje na kućnom pragu, distribuira se i u Rijeci, a malvazija se čak izvozi u Bosnu i Hercegovinu. U sklopu vinarije je i omanja kušaonica koja može primiti petnaestak ljudi, a obično ih dočekuje i kroz vinsku paletu vodi gospođa Nadija Radoš. Gosti su im sve češći otkako u Kašteliru rastu smještajni kapaciteti, a u ovom kraju sve je više turista biciklista i šetača, koji također radu svrate u vinariju. “Gosti nas nađu na internetu pa nam dođu, ili pitaju u Turističkoj zajednici pa ih od tamo upute ovdje, baš budem ponosna da su nas odabrali, a zanimljivo je i da nam dolazi dosta gostiju iz Pule”, priča nam Nadija Radoš. Uz vina ovdje se mogu kušati i kupiti i maslinova ulja dobivena od tristotinjak stabala buže, rošinjole, oblice i istarske bjelice, a doživljaj se upotpunjuje i pokojim domaćim zalogajem, sirom, pancetom i takvim stvarima.
Kako se vinogradi vinarije Radoš nalaze u području koje je najviše pogođeno pošašću zlatne žutice, pitam Dejana Radoša jesu li i njegovi nasadi stradali. “To je prava katastrofa, odmah pokraj mojih vinograda nalazi se jedan stari zapušteni vinograd kojega nitko ne obrađuje i ne tretira. Moramo se itekako boriti da bismo preživjeli, pratimo kretanje američkog cvrčka žutim ljepljivim pločama, redovito tretiramo zaštitnim sredstvima protiv cvrčka, a kako smo zaražene trsove vadili odmah čim bismo primijetili znakove bolesti, nismo morali krčiti veće površine”, pripovijeda Dejan Radoš. Problema ima i sa srnama koje dolaze grickati mladice i slatko zrelo grožđe, osim terana, njega, kaže Dejan, ne vole ni srne ni ptice, valjda im je prekiseo, ali zato merlot i borgonju sasvim obrste. No, više i od zlatne žutice i od divljači Dejan Radoš pamtit će jedan zlokoban datum: 8. kolovoza 2008. godine. Na taj dan nabavio je novi uređaj za kontroliranu fermentaciju i navečer zadovoljan pratio otvorenje Olimpijskih igara u Tokiju, kadli je u 8.28 sati (sudbina se ponekad stvarno znade gorko našaliti brojkama) vani jako zabubnjalo: tuča je u svega nekoliko minuta potukla cjelogodišnju njihovu muku, šteta u vinogradu bila je veća od 90 posto. Vinogradi su se naravno oporavili, ali taj će trenutak obilježen dvojkama i osmicama ostati zauvijek upamćen.
Davor ŠIŠOVIĆ
