Koliko li su vas puta nanervirale stroge direktive o zabrani diranja bilo čega u muzejima koje ste posjećivali? A tek zabrane fotografiranja? Koliko ste puta htjeli znati nešto više o onom što ste vidjeli, ali vam vodič izvan onih nekoliko redaka koje je napamet naučio nije znao reći ništa više? Je li vas mučila radoznalost što se nalazi baš u onom tamnom muzejskom hodniku prema kojemu je put prepriječen debelim konopcem razapetom između stalaka?
Muzej piva u Žywiecu, gradu u poljskome Šleskom vojvodstvu, na samom jugu ove velike zemlje, u kraju koji se nekoć dok je pripadao Austro-ugarskome carstvu nazivao Galicija, je nešto sasvim drugačije od klasičnog i stereotipnog poimanja muzeja. Taj vas muzej, u svome prospektu, natpisima i putokazima na više jezika doslovce poziva: dirajte sve što želite, ništa nije zabranjeno! Fotografirajte štogod želite, mi ništa ne skrivamo! Pitajte, komentirajte, budite radoznali – naši kustosi su tu zato da zadovolje vašu znatiželju!
Žywiecki muzej piva smješten je u najstarijem dijelu pivovare u ovom južnopoljskome gradu, pivovare koja i danas postoji, modernizira se, raste, i jedna je od najvećih i najmodernijih u Evropi. Iz današnje pivovare Žywiec izlazi 4,5 milijuna hektolitara piva godišnje i, kako kažu domaćini, najviše ga se popije u domovini. Izvozi se svega pet posto proizvodnje, i to u najveće i najstarije poljske kolonije (kako domaćini znaju reći u šali) – SAD, Kanadu i Veliku Britaniju.
No sve je počelo još 1856. godine kada je nadvojvoda Albrecht Friedrich Habsburg u Žywiecu, gdje je njegova grana austrijske carske obitelji imala dvorac i posjede, izgradio prvu ovdašnju pivovaru. U odnosu na tu prvu Albrechtovu pivovaru, današnja je četrdeset puta veća, zauzima površinu prosječnog malog gradića. Posred nje odnosno između proizvodnih objekata čak prolazi javna cesta, a tek široke metalne cijevi (pivovodi?) koje prelaze preko ceste ukazuju da zgrade lijevo i zgrade desno pripadaju istoj cjelini.
Ulaz u muzej predstavlja ogromni drveni portal, a zidovi oko njega ukrašeni su muralima. Čim kročite u ulazni hodnik, počinje vas pratiti elektronska igra interaktivnih svjetala, a početna prostorija, nazvana “soba triju elemenata”, već navješćuje efektne spojeve high-techa i tradicionalne muzejske interpretacije koji će vas pratiti kroz cijeli muzej. 
Spomenuta tri elementa su – ječam, hmelj i voda. Prva dva su predstavljena klasjem i plodovima odnosno zrnjem u velikim providnim tankovima, a nastavak puta vam priječi vodeni zid. Tek nakon što vam vodičkinja na kvalitetnom engleskom ispriča uvodnu priču, dio vodenog zida se spušta, i tada možete dalje, u prostoriju čiji najveći središnji dio zauzima ogromna maketa žywiecke pivovare, a po zidovima su povješani panoi s osnovnim informacijama o pivarskoj industriji, o žywieckom kraju, i dokumenti o povijesti pivovare – razne dozvole, certifikati, ugovori i slično.
Zatim vas sprovode u malu okruglu prostoriju, prilično tijesnu kad ju napuni pedesetak ljudi. Malo se začudite na upozorenje vodiča da tamo ne bi trebali ući oni koji boluju od epilepsije ili su klaustrofobični, no ubrzo vam postaje jasno zašto to kažu; jer kad se vratašca okrugle prostorije zatvore, počinje igra stroboskopskih svjetala, pod počinje vibrirati, a zvučni i svjetlosni efekti simuliraju pojave uobičajene u svemirskim brodovima u SF-filmovima. Vodičkinja objašnjava: sada smo zapravo u vremenskom stroju (stvarno im je dobar efekt!) koji nas vodi 130 godina u prošlost. Kad se time-machine smiri, izlazi se na druga mala vrata (iako će dio posjetitelja, zbog svih onih svjetala, buke i drmusanja, misliti da izlaze tamo gdje su ušli), ravno u žywiecku ulicu iz druge polovice 19. stoljeća.
Duž te uličice nanizane su, uz autentične klupe, javnu rasvjetu, oglasne stupove i drugu “urbanu opremu”, radnje zanatlija čija su umijeća bila neophodna za ukupnu pivarsku industriju toga doba: od bačvara koji proizvodi bačve, apotekara koji uzgaja kvasce, arhitekta koji projektira proizvodne pogone, pismoslikara i tiskara koji oblikuju etikete, ambalažu i druge propagandne potrepštine za žywiecko pivo. Motto ovog pivarskog muzeja “idi svuda i diraj sve”, ovdje je najizraženiji: dok ste nasred uličice relativna je tišina, no kad se približite pojedinoj radnji, u njoj se pali svjetlo a senzori aktiviraju zvukove karakteristične za taj zanat (lupa čekića, zveckanje stakla); čim se udaljite – zvukovi utihnu; a približavanje pojedinim objektima na ulici pak aktivira zvukove dječje igre, kloparanja jureće kočije, i slično.
Ulica naravno završava u devetnaestostoljetnoj krčmi, s autentičnom opremom za točenje piva, ali i s onodobnim čašama, kriglama, stolovima, stolnjacima, dok o gredama vise svežnjevi sušena povrća i začinskog bilja, među njima i veliki vijenci – češnjaka. Lutka brkatog krčmara stoji iza šanka držeći ruku na pivskoj slavini, no i vi možete zaći iza šanka, uzeti kriglu, pomoći krčmaru u natakanju piva, slikati se tako, i s guštom poći dalje.
Sljedeće prostorije muzeja poučavaju vas razvoju tehnologije proizvodnje piva, pa kome nije bilo jasno čemu tu služi ječam, čemu hmelj, kada se i kako događa pasterizacija a kada fermentacija, tu može naučiti pivarske osnove. I zatim pokušati napraviti svoje pivo kod kuće, sasvim ozbiljno dodaje vodičkinja. Veliki bakreni kotlovi dominiraju prostorima u kojima se prezentira tehnologija, i kako izlošci “napreduju” u vremenu koje prikazuju, ti su kotlovi sve veći. Prilikom jedne od većih rekonstrukcija pivovare u Žywiecu, 1996. godine, u njoj su instalirani najveći pivski kotlovi u Evropi, promjera 12,4 metara, a oni stari završili su ili u ovome muzeju, ili kao ukras eksterijera, u parkićima oko pivovarinih zgrada.
No, muzej vas vodi dalje: nakon proizvodnje, pouku treba dati i o potrošnji piva. Sljedeći prostor je originalni pub u kome je žywiecka pivovara nudila posjetiteljima svoje pivo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Uređen je pomalo avangardno, sasvim suprotno od one krčme nekoliko prostorija prije, u art-deco stilu, s neobično dizajniranim stolovima i ostalim namještajem. Neposredno uz taj sada već povijesni pub (u njemu se ne pije, samo ga se razgledava) je i mala kuglana s dvije staze – kako kaže vodičkinja, bila je to prva automatska kuglana u cijeloj Evropi! – i podrazumijeva se da gosti mogu odigrati koju partiju, natječući se tko će oboriti više čunjeva u dva dozvoljena pokušaja (samo dva – zato da bi svi mogli doći na red).
Završne prostorije muzeja posvećene su propagandi i dizajnu, i u njima je izloženo na stotine oblika boca u kojima se kroz stoljeće i pol prodavalo žywiecko pivo, sve dosad korištene etikete, čepovi, transportni sanduci, čaše i krigle. Posebnu cjelinu u tom završnom dijelu čini postava o žywieckoj pivovari u Drugom svjetskom ratu. S tri video-ekrana troje aktera tih događaja pripovijeda kako je pivovara spašena i od Nijemaca i od Rusa, koji je ni 1939. ni 1945. nisu oštetili. Štoviše, Nijemci su odmah po okupaciji Poljske na početku rata preuzeli nadzor nad proizvodnjom, samo su pivu promijenili ime u Saybusch, što je njemačko ime za Žywiec. U muzeju je čak sačuvano nekoliko kašeta tog Saybuch piva s originalnim natpisima.
I naposljetku, na izlazu iz ove originalne ustanove, koja se na poljskom zove “Muzeum browaru Žywiec”, posjetitelji mogu odahnuti u suvremenoj pivnici, i kušati to Žywiec pivo o kome su toliko slušali prethodnih sat vremena. I evo opet primjera što je marketing: posjetitelji koji su kupili kartu za muzej pivo mogu dobiti u zamjenu za kupon koji se otrgne od ulaznice. Tko ne pije alkohol, za kupon može dobiti voćni sok. Uz kupon svaki će posjetitelj dobiti i originalnu čašu za žywiecko pivo, u lijepoj kartonskoj kutiji, za doma. Nakon predaha i kušanja piva, a prije izlaza iz zgrade još treba proći kroz muzejski butik, gdje se može kupiti nekoliko desetaka različitih suvenira ili uporabnih predmeta s dizajnom piva Žywiec. A po izlasku… još smo uvijek u krugu jedne od najvećih pivovara u Evropi, i naravno da ćemo naletjeti na pub odnosno pivnicu u kojoj se osim piva može dobiti i štošta za jelo. Maštovito, originalno, nezaboravno – takve ćemo dojmove ponijeti iz muzeja piva u Žywiecu, a baš to su domaćini, vrlo očito, i htjeli. Svaka im čast!
Davor ŠIŠOVIĆ
