Kao i svake godine, mnogo toga se zanimljivog moglo vidjeti i kušati na Vinistri, ali ovogodišnja je imala nešto posebno: bila je lijepa! Lijepa u onom estetskom, vizualnom smislu. Vinarski štandovi su bili prekrasno uređeni, prava umjetnička djela, dizajnerski bomboni, i baš je bio gušt malo ih mjerkati izdaleka prije nego im se priđe i pogleda što nude. Ne znam postoje li statistike o tome, no po blijedom sjećanju na Vinistre iz prijašnjih godina čini mi se da je nekoć u parteru Žatike bilo svakakvih, ne samo vinarskih štandova, ali ovogodišnja povratnička Vinistra izgleda da je doista, kako kaže predsjednik udruge Vinistra Nikola Benvenuti, polučila najveći interes vinara ikada, pogotovo istarskih. Možda su zato gostujući štandovi vinara iz kontinentalne Hrvatske i iz Slovenije bili smješteni na gornjim katovima, jer su istarski vinari zaposjeli sav parter? Kakogod, izvrsna popunjenost izlagačkog prostora potvrđuje zainteresiranost istarskih vinara da budu viđeni na najznačajnijoj regionalnoj vinskoj smotri, i hvala im na tome.
Primijetio bih još nešto: vinari su na ovu Vinistru došli dobro ekipirani, a ljubaznim osmijesima i znalačkim objašnjenjima na mnogim su se štandovima predstavljala mlada lica, predstavnici nove vinarske generacije, mlade vinarke i vinari koji postupno preuzimaju posao od svojih roditelja. K tome, svjedočio sam i velikom zanimanju istarskih vinara za uratke svojih kolega, i često sam, fotografirajući posvuda naokolo, nailazio na poznata vinarska lica u kušanju vina drugih vinara na njihovim štandovima, i baš mi je to bilo lijepo vidjeti jer se time otkrivalo jedno novo lice Vinistre kao najbolje prilike za druženje i među vinarima samima.
Na Vinistri svakogodišnjim posjetiteljima pažnju najprije privlače noviteti, a jedan od atraktivnijih noviteta bio je prvi nastup na ovome sajmu mladog vinara iz Marčenegle, Paola Agapita, tvorca ovogodišnjeg šampionskog odležanog terana. Agapito je ponudio na kušanje cijeli svoj trenutačni opus od šest etiketa isključivo istarskih autohtonih sorti, i prigodom jednog mog nailaska rekao mi je da za njegovu duraniju, drevnu istarsku sortu koju u cijeloj Istri flašira jedino on (barem koliko znam, ako ju ima još netko neka se svakako javi!) među kolegama vinarima vlada možda čak i veće zanimanje nego za njegov šampionski teran. Kako sam blic-anketom provjerio, ima u Istri još vinara koji se sjećaju kakva je ta duranija (ili brajdenica ili šupljika, a vjerojatno za nju postoji još koji naziv) nekada bila, i baš će biti zanimljivo čuti budi li to Agapitovo vino nostalgična sjećanja na prošlost, ili je njegova današnja duranija nešto ipak malo drukčije.
Šampionska i platinastim medaljama nagrađena vina također, razumljivo, privlače pažnju kušača, pogotovo ona koja su manje poznata, pa mi je na štandu vinarije Pilato koja se okitila s dvije platinaste medalje bilo posebno zanimljivo kušati predobar slatki muškat Serafin, vjerojatno manje poznat od njihove još i ranije nagrađivane malvazije sur lie za koju su ove godine dobili svoju drugu platinastu medalju. Šampionska mlada malvazija vinarije Dešković iz Kostanjice također je zanimljivo vino, pomalo drukčija od većine ovogodišnjih mladih malvazija, kombinacija mekih cvjetnih aroma i iskričave svježine. Sjećam se da mi je na sličan način posebna i drukčija od svih drugih bila malvazija Gran Cru vinarije nedavno preminulog Marijana Armana, a ta njegova izrazito ali skladno mineralna malvazija bila je dva puta šampion Vinistre, 2018. i 2019., dok je ove godine dobila platinastu medalju, naravno iz aktualne berbe. Provjerio sam: još uvijek je iznimna i osebujna, mislim da bi je čak i manji znalci mogli prepoznati na slijepom kušanju.
Kod poznatih vinara zanimljivo je kad primijetite neki novitet, a takav sam primijetio kod Damira Dobravca: nepoznato mi vino zelene etikete, čak s imenom koje odudara od glazbenih naziva drugih njegovih vina: Simminor. No, objasnio je Dobravac da naziv ipak ne odudara, jer je Simminor „spojenica” riječi Simfonija (kako se zove jedna njegova dugo odležana malvazija) i pojma „minor”: dakle, Simminor je blaža verzija Simfonije, Simfonija light, a razlika među njima je u duljini odležavanja: dok je Simfonija u hrastovim bačvama ležala pune dvije godine, Simminor se u drvu odgajao svega šest mjeseci. Rezultat je jako lijep, no ljubiteljima žešćih malvazija Simfonija je na raspolaganju i dalje.
Lijepu novost moglo se vidjeti i na štandu vinarije Cossetto iz Kaštelira: roditeljima Alfredu i Melindi u vinarskom se poslu sve više pridružuje njihova kći Denis, studentica vinarstva koja je prije par godina već napravila svoje prvo vino, svježu malvaziju Gentile, a sada se pojavio i njezin prvi odležani merlot (za svaku preporuku), također u liniji Gentile, s etiketama dizajniranima drukčije nego ostatak njihovih vina. Kad je o mladim vinarima riječ, lani je na Vinistri prvi put nastupio Lari Juričić iz sela Bartići kod Labina, a ove je godine predstavio redizajniranu liniju svojih vina (među kojima je moj favorit crna kupaža Crno zloto), dizajnom posvećenih kulturno-povijesnoj baštini Labinštine, posebno rudarstvu. Volim svratiti i do štanda vinarije Gorana Baćca iz sela Kukurini na Pićanštini, posebno mi je draga njegova kupaža Calypsa Nera, a tamo sam zatekao i Goranova oca, starog prijatelja Feruča Baćca, začetnika modernog obiteljskog vinarstva, i slikao sam ga zajedno s jednim drugim poznatim vinarskim ocem, Eliom Fakinom, ocem Marka Fakina koji je također od oca preuzeo i unaprijedio obiteljsku vinariju.
Očevi i sinovi, očevi i kćeri, muževi i žene zajedno, to su timovi današnjih istarskih vinarija, to su te priče o obitelji, tradiciji, nasljeđivanju i nadmašivanju predaka, koje Vinistra svake godine priča sa sve više detalja. I kod Tomaza, i kod Rossija (i Pina i Marina), i kod Deškovića, i kod Anđelinija, i kod oba Armana, i kod Pilata, i kod Adriana Prodana, i kod Radovana, Polettija, kod Anđela Brčića, Frankovića i mnogih drugih, mlada generacija sve više preuzima inicijativu ne samo kod prezentacije nego i kod kreacije vina, i sa svim tim mladim nasmijanim licima prepoznaje se entuzijazam koji nam jamči da ćemo još godinama imati zanimljive Vinistre koje će nam svake godine nuditi nešto novo i originalno.
No, vratimo se ovoj Vinistri: uz zanimljivosti i novosti, treba provjeriti i kako stoji stvar s nekim otprije poznatim omiljenim vinima, pa tako obavezno treba kušati, primjerice, crnu Grimaldu kod Matoševića, Mozaik kod Cossetta, crni Clemente ali i borgonju kod Damjanića, Domenico kod Anđelinija, nove crne kupaže i malvaziju grand cru Anđela Brčića, kupažu Sv. Šimun kod Marija Banka, moju omiljenu kupažu Nomad vinarije Domaine Koquelicot, kod Benvenutija Caldierosso, Kod Marina Rossija malvaziju Templara riserva, kod Kozlovića ne propuštam Santa Luciu noir ali je vrijedilo kušati i šampionsku malvaziju Santa Lucia, a fenomenalno iznenađenje je i njegov šampionski mladi teran. Ovo je zapravo pojava koju treba pribilježiti: dok je većina istarskih vinara nekako „pobjegla” od svježih terana i posvetila se isključivo pouzdanijim odležanim varijantama, upravo veterani istarske vinske revolucije, Kozlović i Matošević, rade sjajne svježe terane (je, tu je i Dobravac s Gašparom, ali i malo tko drugi), neusporedive s onim negdašnjim teranima otprije dvadesetak godina, s tim da Matošević radi samo svježi teran, kod njega odležanog nema, dok Kozlović radi i jedno i drugo.
Kad smo već kod terana, „zakačio” sam se na tvrdnju izrečenu na jednoj nedavnoj javnoj vinskoj manifestaciji, na kojoj je jedna ugledna slovenska sommelierka, vodeći degustacijsku radionicu, pred svima prisutnima usred Istre izgovorila da su „teran i refošk jedno te isto”. Lako je nama tvrditi suprotno kad znamo što je istina, ali takve tvrdoglave tvrdnje mogu se suzbiti jedino dokazima, pa sam ih počeo sakupljati, za početak fotografiranjem terana i refoška u paru, a koji potječu iz vinarija koje proizvode i jednu i drugu sortu. Na Vinistri sam ih našao kod Degrassija i kod Deškovića, doduše nisam previše žustro ni tražio, pa ako znate za još neke vinarije koje imaju i teran i refošk slobodno mi javite, tako da kad sljedeći put o tome bude trebalo diskutirati, pri ruci imam i neoborive materijalne dokaze.
Vratimo se vinima koja se na Vinistri moraju kušati, tek toliko da se provjeri da je s njima sve u redu: kupaža Arbor cuvee vinarije In Sylvis iz Svetog Petra u Šumi zlatnom je medaljom opravdala moje zadovoljstvo tim vinom još otkako sam ga prvi put kušao; a teran Barbarossa Superior vinarije Tomaz, koji me lani osvojio na prvi gutljaj, dok je još bio eksperimentalno vino, sada je dobio i vrlo dostojanstvenu etiketu, ostavši vino koje bih ponio na put u svemir. Kad sam posjetio štand vinarije Legovina iz Kaštelira, povrh standardne ponude zanimalo me ima li kakvih novosti s etiketom Nobile Noir, izvanrednom crnom kupažom koja nastaje samo iz najboljih godina (zadnju sam prije par godina kušao onu iz 2009.), pa je meštar Valter Legović „spod banka” izvukao „novi” Nobile Noir iz berbe 2015., još jednu potvrdu da istarski crnjaci mogu dugo odležavati i ostati fenomenalni.
Slično iznenađenje doživio sam na katu, upoznajući se sa štandovima gostujućih vinarija izvan Istre. Nekoć najveća slovenska vinarija Jeruzalem Ormož danas se zove Puklavec, nudi čitav niz vrlo zanimljivih vina, a kad im se svidjela moja zainteresiranost, iz ormara su izvukli iznenađenje, arhivski bijeli pinot iz 1985. godine, nevjerojatno dobrodržeće vino koje bi izazvalo senzaciju na svakom orange wine festivalu. Još jedno zgodno iznenađenje čekalo je na štandu vinarije Guštin iz Vipave: niska od čak sedam različitih malvazija, od stolne varijante pa do vrlo sofisticirane zadnje dvije. Na štandu s vinima otoka Krka provjerio sam kako će mi se sviđati sansigot, autohtona sorta koju posljednjih godina tamo marljivo revitaliziraju, i to mi je vino ostavilo mnogo bolji dojam nego kad sam ga prije koju godinu kušao prvi put.
Pretvorila se ova reportaža s Vinistre u zbirku malih crtica, no to i jest Vinistra: od štanda do štanda svako novo vino u čaši priča vam novu priču, i o sebi i o svojim tvorcima, premnogo je tu zanimljivosti i ushićenja da bi se sve uredno evidentiralo. Evo još nekoliko takvih crtica za kraj. Prvi put sam kušao vina vinarije Pulin, dosad mi naprosto nisu bili u okusnoj memoriji, a znam da su pioniri passito vina u Istri, uz Libera Sinkovića prije dvadesetak godina proizvodio ih je jedino Pulin. Ljubavno vino od muškata ruže je ta Pulinova etiketa iz davnina koja i danas postoji, uz još nekoliko poluslatkih i slatkih vina, te jako zanimljivo likersko vino Perverzum.
Na svakoj Vinistri obavezno posjetim i štand studija vinarstva odnosno porečkog odsjeka Veleučilišta u Rijeci, jer tu se mogu kušati fenomenalna vina, studentski diplomski radovi, za koja je često prava šteta da ih rade u vrlo malim količinama, tek oko stotinjak litara, no znamo da će njihovi autori u svojim obiteljskim vinarijama jednako tako dobro raditi vina „za ozbiljno”. Novost ovogodišnje Vinistre bio je štand s malvazijama iz drugih zemalja, ocjenjivanih na Svijetu malvazija. Do moje posjete tom štandu američka se malvazija već bila popila, kušao sam jednu ne osobito impresivnu njemačku, zatim jednu zanimljivu – valjda talijansku – malvaziju s dominantnom aromom mente, no posebno su zanimljive bile jedna grčka i jedna talijanska passito malvazija, bliske ideji o tome kakva je malvazija mogla biti u dalekoj prošlosti.
Na štandu udruge Graševina Croatica kušao sam jednu odličnu, naravno, frankovku iz 2018., u lijepom sjećanju su mi i Bertošin zlatni teran, šampionski refošk vinarije Vinakoper, Aura je predstavila četiri svoja noviteta od kojih mi se najviše svidio limoncello, a tek sam načeo okuse koje nude vinarije koje tek trebam pobliže upoznati, primjerice Monte Rosso, Vicinim, Sosich, Dvorac Belaj, San Tommaso, Bastian, ima ih mnogo, molim da ne zamjere oni koje nisam spomenuo.
Sajam Vinistra nedvojbeno pruža izvrsnu mogućnost za pravo i detaljno studijsko putovanje kroz vinsku geografiju Istre i bliže okolice, i za upoznavanje s velikim ljudima koji stvaraju velika vina. Sretan sam što imamo Vinistru.
(naslovna slika: prizor sa štanda vinarije Matić. Obratite pažnju na tetovažu vadičepa na ruci kušača sasvim desno.)
Davor ŠIŠOVIĆ
