Mladi vinar Paolo Agapito iz sela Marčenegla kod Vrha na Buzeštini, 22 su mu godine tek, mnoge je iznenadio osvojivši na ovogodišnjoj Vinistri šampionski naslov za svoj odležani teran iz 2018. godine, no iz njegova vinograda i podruma osim terana dolaze još neke jako zanimljive vinske senzacije.
Paolo Agapito (naglasak u prezimenu je na drugom slogu, a obiteljska predaja kazuje da je to prezime podrijetlom grčko) obiteljsku vinariju vodi od 2018. godine (da, dobro ste pročitali, tada je imao tek 18 godina!), a u kampanji je, kaže, od malih nogu, pomažući najprije noni i nonetu, a zatim i ocu Neviju, koji danas vodi brigu o vinogradu dok je Paolu prepustio brigu o podrumu. Već četiri godine, dakle, Paolo Agapito radi svoja vina, a jednako dugo studira i vinarstvo u Poreču, još ima godinu dana do kraja. Priliku da u konobi uredi sve po svojoj želji usmjerio je u dva načela: držati se tradicije, i ubacivati potrebne novitete. Tradicija u ovom slučaju znači bavljenje isključivo autohtonim sortama, te maceraciju svih, kako crnih tako i bijelih vina, a novitet je – uvođenje hlađenja u proces fermentacije.
Popis sorti u dva i pol hektara vinograda obitelji Agapito navodi na pomisao da bi te vinograde trebalo zaštititi kao kulturno dobro, jer toliki izbor aktivno proizvodnih sorti, dakle ne relikata prošlosti već čistih sorti koje se odvojeno njeguju i vinificiraju, ali i redovito obnavljaju, nema nitko drugi u Istri. Među crnim sortama dominira borgonja, dakle Paolo Agapito je jedan od rijetkih preostalih istarskih vinogradara koji tu nekoć jako raširenu sortu nije zapustio već ju ustrajno njeguje. Teran je na drugom mjestu, a popis crnih sorti nastavljaju hrvatica (i to je senzacija, jer trenutačno u Istri nema nijednog rodnog vinograda hrvatice, znam za dva tek zasađena u Kašteliru i Novigradu), zatim likant, refošk, muškat crni (a to nije muškat ruža!) i stara sorta zvana tinta.
Na popisu bijelih sorti u vinogradu obitelji Agapito iza očekivane malvazije slijedi možda i najveća vinska senzacija iz Marčenegle – duranija, stara istarska bijela sorta koja se drugdje u Istri još zove brajdenica ili šupljika. U davnoj prošlosti od duranije se radilo lagano vino namijenjeno okrjepi težaka, nadničara u velikim poljoprivrednim radovima, ali nitko ju nikad nije flaširao dok ju prije tridesetak godina u bocu nije stavio Ivan Jurada iz Podmerišća, tada i nažalost nikad kasnije. Agapitova je duranija dakle druga u povijesti etiketa ove sorte u Istri, a prva nakon trideset godina, a da je njeno buteljiranje dobar potez pokazuje i srebrna medalja osvojena za nju na ovogodišnjoj Vinistri. Od bijelih sorti Agapito uzgaja još i trbljan, te muškat žuti.
Duranija je, kaže Paolo Agapito, dosta slična malvaziji ali je u rastu bujnija i daje veće kiseline, a i vino od nje je dosta slično malvaziji, nižih alkohola i viših kiselina. Trbljan je pak sličan talijanskom trebijanu, „ali mi ga držimo kao da je naš”, kaže Paolo. Grozdovi su mu dosta veći nego kod malvazije pa mu je i prinos veći, a kiseline blage. „Reducirat ćemo ga pa će od njega biti kvalitetnije vino”, najavljuje Agapito. Borgonja, nekoć popularna „žena od terana”, je desetljećima najpopularnija loza kod Agapitovih, mekša je i nižih kiselina nego teran i obiluje voćnim aromama. Hrvaticu ovdje također imaju od starine, danas od nje rade rose, ali uz dvadesetak dana maceracije uz svakodnevno miješanje te nekoliko godina odležavanja u drvu i od hrvatice bi se moglo dobiti ozbiljno crno vino, smatra Paolo Agapito. Likant i tinta koriste se za kupažiranje s borgonjom, a od crnog muškata se danas kao i u prošlosti radi slatko vino od prosušenih bobica, ali ne na passito način, već se fermentacija prekida hlađenjem.
Vinska karta vinarije Agapito iz Marčenegle trenutačno broji šest etiketa, a u pripremi ih je još nekoliko. Najprije, naravno, treba predstaviti šampionski teran riservu iz berbe 2018., koji potječe iz vinograda zasađenog prije 25 godina, s prirodnim prinosom od 1,5 do 2 kilograma po trsu. Prinos nije održavan skidanjem grozdova, već rezanjem lucnjeva na manju duljinu, objašnjava Agapito. Grožđe je pobrano potkraj listopada, fermentacija s maceracijom potrajala je dvadesetak dana, a nakon laganog prešanja mošt je nastavio fermentirati skroz do polovice ožujka, bez hlađenja i bez dodavanja kvasca. Nakon fermentacije vino je spremljeno u barrique bačve u kojima je odležavalo tri godine. U boci ovaj teran mora odležati još pola godine, znači još nije na tržištu.
Šampionski Agapitov teran ima 14,3 posto alkohola, prozirno rubinske je boje, s mirisom na višnju i na kompot od višnje, a ista aroma dominira i u okusu. Jednostavan je to teran, pravocrtan, pitak, odiše svježinom, i zato je tako savršen, a u obitelji Agapito ga najviše piju uz šugo od divljači, ili za čisto zadovoljstvo na kraju večere.
Vježbao je Paolo Agapito pripremu savršenog terana, lani je na Vinistri za teran iz 2017. dobio srebrnu medalju, ove se godine nadao zlatu, no jedna je stepenica preskočena i teran iz Marčenegle zasjeo je na krov svijeta. Otac Nevio je jako zadovoljan ovim uspjehom, i susjedi su ponosni na Paola, a sam Paolo skromno dodaje da jednako važnim uspjehom smatra što već dvije godine, nakon jedne štih-probe koja je jako dobro ispala, 90 posto svoje proizvodnje izvozi u Italiju.
Srebrna medalja za duraniju prva je medalja ikada igdje dodijeljena ovoj sorti, a u Paolovoj izvedbi ova kod njih prvi put buteljirana duranija ima 13 posto alkohola, tamnije je zeleno-žute boje, nježnih mirisa na citruse i koru jabuke, vrlo svježeg okusa s notama cvijeća i zelenih oraha. Za moj osobni ukus možda joj fali malo kiseline, no Paolo kaže da ju je brao pet-šest dana nakon malvazije upravo zato da bi imala manje kiseline. U istarskoj tradiciji duranija se smatra osjetljivom sortom koja se bere ranije jer je sklona truljenju, no Paolo se naučio nositi s tim problemom, pa joj ostavlja veću lisnu masu i prorjeđuje gustoću bobica unutar grozdova. Duranija je svakako vino o kome će se još pričati, a Agapitov uspjeh s njenom prvom buteljiranom serijom možda ohrabri i druge, koji ju sigurno još uvijek imaju u svojim vinogradima, da iskušaju mogućnosti ove zaboravljene i zanemarene istarske autohtone sorte.
Malvazija se kod Agapitovih brala u drugoj polovici rujna, a nakon dvodnevne hladne maceracije samotok je spremljen u inox bačvu gdje je protekla spontana fermentacija, zatim je uz miješanje na finom talogu (sur lie) čuvana do ožujka, tada je skinuta s taloga i početkom lipnja punjena u boce. Dobacila je do 13,2 posto alkohola, lijepe zeleno-žute boje, intenzivnog mirisa na bagremov cvijet i svježi badem, uz lijepu mineralnost u okusu i lagano gorkasti završetak.
Aktualna Agapitova borgonja također je iz berbe 2018. a u boji je čak tamnija od terana, rubinska s ljubičastim odsjajem, s mirisom na breskve u vinu odnosno na sangriju, i mekanog okusa u kome se osjećaju arome čokolade i kandiranog voća. Doista je iznimna ta borgonja, pobrana krajem listopada, macerirana dvadesetak dana i čuvana tri godine u barrique bačvama, s dobrih 14 posto alkohola, i nju svakako možemo pokazati kao primjer potencijala zbog kojih bi se i u širim razmjerima isplatilo revitalizirati ovu danas u Istri ugroženu sortu.
Od muškata žutog Agapito radi lagano macerirano poluslatko vino s 10,5 posto alkohola, a od hrvatice radi poluslatki rose, također uz jedan dan maceracije. Taj je rose vrlo originalne tamnoružičaste boje, alkohola ima 10,5 posto, a u mirisu i okusu može se stvarno podičiti predivnim aromama ušećerenih jagoda.
Nabrojanih šest aktualnih etiketa – podsjetimo, šampionski teran riserva 2018., srebrna duranija, borgonja 2018., poluslatki muškat žuti, malvazija i rose od hrvatice – će se uskoro udvostručiti, jer još je nekoliko jako zanimljivih vina u pripremi u bačvama vinarije Agapito. Svoju prvu crnu kupažu Paolo Agapito odlučio je složiti isključivo od autohtonih sorti, dakle od borgonje, terana, plavine, tinte i likanta. Na odležavanju je i baza za prvi na svijetu pjenušac od duranije, a još od berbe suši se grožđe za buduća passito vina od muškata žutog i muškata crnog. U pripremi je, naravno, i „normalno” crno vino od hrvatice, bit će tu i slatke borgonje, a mogućnosti svojih loza Paolo Agapito iskušavat će i dalje.
Uz tolike već spomenute atrakcije naravno da treba reći da „to još nije sve”. Već poodavno vinogradi obitelji Agapito obrađuju se na način blizak ekološkoj proizvodnji, u zaštiti koriste elementarni sumpor i sredstva na bazi bakra, a pokrenuli su i postupak ekološke certifikacije tako da će za koju godinu etikete vina Agapito nositi i službenu zelenu markicu. Eksperimentira se i s vlastitim rasadničarstvom: umjesto da kupuje cijepove, Agapito od vlastitih loza uzima reznice, ukorjenjuje ih i zatim sadi cijeli korijen, i tako svake godine malo-pomalo povećava svoje nasade.
Ni to još nije sve: u idealnim klimatskim uvjetima vrlo blizu jezeru Butoniga obitelj Agapito osim loza uzgaja i voće, a vrlo atraktivni proizvod im je i originalni ocat od kruške. Stari obiteljski podrum se upravo rekonstruira pa bi osim više prostora za bačve trebao dobiti i kušaonicu, i sve je to zajedno skup jako dobrih razloga za posjet vinariji Agapito u Marčenegli, zavičaj najmlađeg Vinistrinog šampiona (ovo je pretpostavka, ali se lako može provjeriti), marljivog, kreativnog i odvažnog njegovatelja autohtonih istarskih sorti.
Davor ŠIŠOVIĆ
