Unutrašnjost Istre nudi mnoge zanimljive sadržaje za radoznalce svakojakih ukusa, potreba i želja, no ponuda tih sadržaja čini se da još uvijek nije dovoljno vidljiva i raznolika, tako da ako niste dobro upućeni u ono što tražite, ili ako nemate dobre vodiče, vrlo lako možete potrošiti previše vremena na premalo raspoloživih zadovoljstava. Kako bi se to moglo napraviti a da bude dinamično, raznoliko, zanimljivo, uzbudljivo i ukusno pokazala je istarsko-zagrebačka vinska blogerica Andrea Pančur, organiziravši za dvadesetak kolega novinara, blogera, vinskih i gastro pisaca, originalnu eno-gastro-kulturno-avanturističku ekspediciju po općini Vižinada. Ovaj tematski press-trip bio je ciljano namijenjen novinarima koji će o svemu viđenom nešto i napisati, snimiti, objaviti i preporučiti drugima, ali je po svom scenariju, organizaciji i logistici zapravo fenomenalan gotov turistički proizvod koji bi se odmah mogao ponuditi i turističkom tržištu. Ne agencijskim autobusima, ali svakako da manjim grupama koje će biti koncentriranije na sve ono što ih očekuje.
Da je takvo što želja i lokalne zajednice, naznačio nam je načelnik općine Vižinada Marko Ferenac, na nedavnim izborima izabran po treći put, koji nas je dočekao i poželio nam dobrodošlicu na prvoj postaji naše vižinadske avanture u pršutani i agroturizmu obitelji Mekiš u selu Mekiši. Domaćin, Moreno Mekiš, vrsni pršutar s mnogim osvojenim odličjima i ponosni nositelj europske Zaštićene oznake izvornosti (ZOI) za svoj istarski pršut, dočekao nas je okrjepom kakva se na početku ovako dinamičnog dana samo poželjeti može. Uz njegov izvrstan istarski pršut, kušali smo i druge delicije iz njegove pršutane: suhe kobasice i salamin, suhi ombolo, pancetu i vratinu, u okruženju domaćeg sira, maslina, domaćeg ukiseljenog povrća i maslinovog ulja. Umjesto deserta domaćin nam je pripremio fritaju s tartufima, i to s obiljem tartufa, narezanih i naribanih, ponudivši okuse koji će se dugo pamtiti. Ambijent agroturizma Selo Mekiši, pogotovo njegova otvorena terasa, vrlo su ugodni i za veća i za intimnija druženja, a kako je objekt smješten malo dalje od glavne ceste, mir i tišina pružaju idealne uvjete za uživanje u okusima domaće tradicije.
Nakon jutarnje gastronomije, red je došao i na malo kulture: posjetili smo novouređeni centar za posjetitelje Kuća Maraston u središtu stare jezgre Vižinade, tik do poznate Battistelline šterne s dva kamena grla i ogradom oko gornje ploče: na tom se mjestu tradicionalno održava susret istarskih pjesnika Verši na šterni, a isto mjesto poprište je i kolovoškog festivala istarskih slastica Slatka Istra. Interpretacijski centar u Kući Maraston, nekoć najvišoj građevini u Vižinadi, nazvanoj po prezimenu obitelji kojoj je pripadala, djelo je dizajnerskog studija Sonda iz Vižinade, skupine izuzetnih kreativaca koja je za svoje dizajnerske radove osvojila mnoge najvažnije svjetske nagrade. Sadržaji u Kući Maraston podijeljeni su po katovima: prizemlje priča priču o Vižinadi i okolici, s posebnim naglaskom na vinarstvo. Računa se da je područje općine Vižinada zasađeno s barem milijun trsova, u ovom kraju djeluje desetak vrlo poznatih vinarija, a na izložbi u prizemlji Kuće Maraston svaka je od tih vinarija predstavljena barem sa po jednom bocom nekog od svojih vina. I tu sam naučio nešto novo, naime saznao sam da osim meni odranije poznatih vižinadskih vinarija Franc Arman, Marijan Arman, Marino Rossi, Pino Rossi, Pilato, Deklić, Giulio Ferenac, Bruno Ferenac, Vorić, Geržinić, OH Wines, Šimonović i Sosich, ovdje postoji i meni nepoznata vinarija Gašparini, pa evo zadatka za sljedeći posjet Vižinadi.
Uspnemo li se stepenicama na više katove Kuće Maraston, na prvom nas dočekuje priča o istarskim slasticama i manifestaciji Slatka Istra, na kojoj se sredinom kolovoza domaćice iz cijele Istre natječu u pripremanju tradicijskih kolača u čak devet kategorija: fritule, kroštule, pince, povetice, breskvice, pandešpanja, bucolaj, cukerančići i paštini. Kako se rade paštini odnosno istarski suhi keksi demonstrirala nam je gospođa Laura Kešac, a mogli smo ih kušati tek pečene, još tople, po volji s bijelim ili crnim vinom. Drugi kat posvećen je Carlotti Grisi, čuvenoj balerini iz 19. stoljeća rođenoj u Vižinadi, dok je treći kat posvećen filmu „Kelly’s heroes” (u nas prikazivan i pod naslovom „Zlato za odvažne”). Vižinada je u tom filmu glumila mali francuski gradić u koji skupina američkih vojnika (koje su glumili Clint Eastwood, Telly Savalas, Donald Sutherland i druge tadašnje zvijezde), malo poslije Dana D, dolazi opljačkati zlatne poluge iz lokalne banke. Pri snimanju filma doslovce je porušeno dosta starih zgrada u Vižinadi, koja je tada poprimila današnje građevinske obrise.
Snimanje tog filma pridonijelo je i jednom kulturnom otkriću: u crkvici Sv. Barnabe, koja je služila kao skladište filmskih rekvizita, počela je baš tada otpadati žbuka ispod koje su se otkrile stoljećima sakrivene gotičke freske koje prikazuju prizore iz Isusova života, a posebno je zanimljiv za ove krajeve dosta rijedak prikaz pakla i paklenih muka na zidu uz ulazna vrata. Naravno da su nam domaćini pokazali i te doista dojmljive, nakon odlaska filmske ekipe temeljito restaurirane freske, a zatim je, nakon doze kulture, slijedila doza avanture: sjeli smo na quadove i pod vodstvom Paola Ritoše, čija se tvrtka Istra Grand Tour bavi organizacijom quad vožnji po Istri, krenuli u nepoznato. Prvi put sam sjeo na quad i nije mi bilo svejedno, no osnove se svladavaju jako brzo, upravljanje je vrlo jednostavno, amortizeri jako dobri tako da se neravno tlo po kojemu vozite uopće ne osjeća, pa je vožnja kroz polja, maslinike, vinograde i šumarke bila vrlo ugodna i uzbudljiva. U jednom dijelu puta čak smo vozili direktno kroz vinograd, između redova vinove loze. Odredište te kratke adrenalinske epizode bila je vinarija Pilato u selu Lašići.
Eliđo Pilato je jedan od poznatijih istarskih vinara, a posebno je slavna njegova malvazija sur lie, koja je posljednjih godina osvajala najvažnija domaća i svjetska vinska odličja. U vinariji nas je dočekala njegova snaha Simona Pilato, i provela nas kroz njihovu vinsku paletu, uključujući i spomenutu malvaziju sur lie, ali probali smo i nešto novo, vino koje se tek pojavilo na tržištu i za koje će se sigurno još dosta čuti: Grande Cuvee 2015., kupažu cabernet sauvignona, merlota i terana iz berbe koja se smatra jednom od najboljih u zadnjih stotinjak godina i iz koje još uvijek tu i tamo „kapne” poneko novo, brižljivo čuvano i njegovano vino. Jedan od članova naše ekipe, vinski kritičar Tomo Jakopović, predstavio je nama ostalima Pilatov Grand Cuvee 2015. uz ostalo i riječima kako je to u ovom trenutku jedno od 15 najboljih hrvatskih vina. Kušanje tu tvrdnju i potvrđuje, a ona će se svakako moći provjeriti usporedbom s ostalim vinima na predstojećoj Vinistri u Poreču od 18. do 20. lipnja.
Sljedeća vinska postaja naše ekspedicije bila je vinarija i destilerija Marina Rossija u selu Bajkini, također nadaleko poznata, ne samo po svojim vinima, među kojima je najpoznatija i najnagrađivanija malvazija Templara, nego i po svojim destilatima koji također osvajaju svjetska priznanja, a posljednje su zlatne medalje stigle vrlo nedavno iz Tokija. Domaćin nam je bio Luka Rossi, koji s braćom Filipom i Markom postupno od oca Marina preuzima upravljanje proizvodnjom u vinogradu, vinariji i destileriji. Luka nam je pokazao podrum, u kome je jedna od sala nedavno preuređena, bolje rečeno redizajnirana, na način da se uz posebno osvjetljenje čini kao da barrique bačve lebde u zraku, a zatim i destileriju, u kojoj pažnju najprije privlači veliki moderni rakijski kotao odnosno lambik, a nakon toga pogled skreće na visoku policu s bačvicama poslaganima u nekoliko katova. U svakoj je od tih bačvica, pojašnjava Luka Rossi, po jedno godište njihovog vinjaka Šovran, kojeg destiliraju od terana, i koji odležava u drvu najmanje deset godina prije punjenja u boce. Tim doista fenomenalnim Šovranom zaključili smo naš posjet vinariji i destileriji Marina Rossija, no prije toga bilo je također zanimljivo, raznoliko i ukusno.
Čvrstu podlogu tekućinama čije je kušanje slijedilo pružila je vrlo originalno složena plata s uobičajenim pršutom, kobasicama i sirom, zdjelicom maslinovog ulja, te vrlo neuobičajenim sušenim voćem – jagodama, malinama i jabukama. Prohod kroz vinsku paletu bio je nešto kraći, a uz obaveznu svježu malvaziju kušali smo i posebno izdanje Rossijevog najpoznatijeg vina, malvaziju Templara, ali u Riserva varijanti. To je, objasnio nam je Luka Rossi, autorsko vino Marina Rossija, koji se sada, nakon što je većinu poslovanja prenio na sinove, ima više vremena posvetiti kreativnosti u podrumu. No, kušanje vina „prekinuli” smo gin-tonikom pripremljenim s Rossijevim ginom Nostromo, začinjenim crvenom narančom i ružmarinom, s ogromnom kockom leda u čaši. Bilo je to pravo ljetno osvježenje za one koji vole te okuse – ja, moram priznati, nikad nisam volio okus tonika pa sam se zadržao na mljackanju i osluškivanju što kažu drugi, a kolege su za ovaj napitak zaista sipale hvalospjeve. No spomenuti desetgodišnji vinjak Šovran poslužen za kraj sve je preplavio još većim oduševljenjem. Zanimljivo je da je Šovran među znalcima najslavnija žestica Rossijevih, ali da njega uopće ne šalju na ocjenjivanja, jer imaju ga toliko malo da ga žele sačuvati samo za goste koji dođu u posjet vinariji i destileriji.
Puni dojmova krenuli smo iz vinarije i destilerije Rossi put našeg posljednjeg odredišta, konobe i pršutane obitelji Šimonović u selu Jadruhi. I tu se dogodila smjena generacija: od oca Darija Šimonovića posao je postupno preuzeo njegov sin Marko, koji nam je kao pravi domaćin najprije pokazao pršutanu u kojoj nastaju njihovi pršuti i drugi suhomesnati proizvodi, među kojima i njihove kobasice te salamini odnosno kosnice po kojima su posebno poznati i s kojima su nekoliko puta osvajali šampionske naslove na manifestaciji „S klobasicom u Europu” u Svetom Petru u Šumi. No, kako smo kroz dan na više mjesta kušali suhomesnate proizvode, ovdje je na stol ipak dolazilo nešto „konkretnije”. Večeru smo otvorili carpacciom od boškarina, iz njihove vlastite proizvodnje, s crnim tartufima, a zatim su nam poslužili izvrsnu domaću maneštru s bobićima. Slijedio je pladanj s tri vrste tjestenine i preljeva, pa tko što voli, nek’ izvoli: pljukanci su bili preliveni šugom od kobasica i rebrica, ravijoli punjeni sirom bili su natopljeni umakom od tartufa i još posipani ribanim tartufima, a njoki su se kupali u šugu od boškarina. A to još nije bilo sve: slijedio je kozlić na padelu s pečenom palentom, i na kraju još domaći kolači – povetica i fritule. Bio je to jelovnik dostojan svatovske gozbe, odlična okrjepa nakon jednog ovako dinamičnog i sadržajnog dana. Treba reći da obitelj Šimonović u Jadruhima osim konobe i pršutane ima još i vlastitu vinariju, pa su se uz nabrojena jela pili njihova malvazija, chardonnay i merlot, a odnekuda se stvorilo i nekoliko boca terana iz vinarije Franca Armana.
Iako smo bili prekrcani dojmovima, shvatili smo da smo upoznali tek mali dio onoga što Vižinada može ponuditi. Tom spoznajom ispunjena je svrha ove novinarske ekspedicije: sada znamo da svojim čitateljima možemo preporučiti ne samo posjet određenim mjestima i kušanje određenih vina ili jela, već i dulji studijski ili istraživački boravak u Vižinadi, koji će s brojnim pažnje vrijednim detaljima zaokružiti ukupni dojam o podneblju, o njegovim darovima i ljudima, o priči koja se ovdje pomalja polako, iza svakog gutljaja, zalogaja ili pogleda, ali kad se razotkrije, stvara odanost koja može potrajati zauvijek.
Malo više fotografija s ovog nezaboravnog putovanja pogledajte u foto-albumu na facebook stranici Bookaleta.
Davor ŠIŠOVIĆ
