Kada u središtu Vrha stanete pred turističku informativnu tablu koja vas izvješćuje o turističkim zanimljivostima cijele Buzeštine, među njima i onim enogastronomskim, nužnima za zastajanje radi okrjepe bez obzira hoćete li ovim živopisnim brdovitim krajem hodati, voziti bicikl, ili se naprosto autom voziti od jedne do druge zanimljivosti, u oči posebno upada ‘vinska karta’ buzetskog kraja.
Ovako napamet, prema onome što vidite i kušate na većim eno-gastronomskim sajmovima i festivalima, koliko biste vinarija s Buzeštine mogli nabrojati? Najviše tri-četiri, čak iako ste vinski znalac. Spomenuta vam tabla međutim nudi informacije o čak 15 vinarija (među njima i par destilerija) širom Buzeštine, a dobra polovica njih je upravo na Vrhuvštini, odnosno u drevnom gradiću Vrhu i njegovoj bližoj okolici.
Takva je ponuda idealan resurs za jednu vrlo sadržajnu wine & walk manifestaciju, kakva se u ovom kraju zapravo i održava već nekoliko godina. Na žalost ljubitelja vinskih zanimljivosti i novosti, ranijih godina se taj wine & walk po Vrhuvštini održavao istoga dana kada i Dan otvorenih vrata vinskih podruma Istre, pa se nije moglo biti u isto vrijeme i na jednom i na drugom, ali na radost spomenutih vinoljubaca ove je godine, u svom trećem izdanju, vinski pohod Vrhuvštinom bio zakazan dan ranije. Naravno da ga nismo smjeli propustiti.
Vinsku šetnju Vrhuvštinom, nazvanu „Od konobe do konobe”, zajedno organiziraju vinari Vrhuvštine, Mjesni odbor Vrh i lokalna turistička agencija Istriana travel. Staza je dugačka oko sedam kilometara i prolazi neposredno uz vinograde i maslinike u blizini jezera Butoniga i kroz prekrasna mjesta vrhuvskog kraja iznad tog jezera, s okrjepnim postajama u šest vinarija ovoga kraja.
S polazne točke pohoda na mjesnom trgu odnosno Placu kod zvonika u Vrhu sudionici su krenuli podijeljeni u dvije grupe, s razmakom od sat vremena između polazaka. Prva postaja uslijedila je većnakon nekoliko stotina metara, u samom mjestu Vrh, u vinariji Franka Grbca, koji nas je dočekao zajedno sa suprugom Danijelom i njihovom kćeri Laurom.
Predstavljajući svoju vinariju, Franko Grbac ispričao nam je kako je on treća generacija vinara u obitelji, a obrađuje dva hektara vinograda iz kojih dobiva malvaziju, muškat, chardonnay, teran i merlot. Najprije nam je za aperitiv ponudio bisku, višnjevac i orahovac iz vlastite proizvodnje, a zatim smo kušali najprije svježa bijela i crna vina, a zatim ista ta vina iz berbe 2021., lagano barikirana.
Vina su ostavila odličan dojam, a za kušanje pri nekom sljedećem posjetu ostali su Grbčev muškat, te pjenušac od chardonnaya i malvazije, koje ovom prigodom nismo probali. No, osim vina i rakija dočekao nas je i prebogati stol krcat slanim i slatkim delicijama, ali pokazalo se da je to vrlo dragocjena okrjepa pred najdužom hodačkom dionicom koja je bila pred nama.
S terase pred vinarijom Franka Grbca otvara se prekrasan pogled prema jezeru Butoniga, a taj će nas pogled, iz malo drukčijih kutova, pratiti tijekom cijele ove sedamkilometarske ekspedicije. Kažu da se iz Vrha za lijepog vremena vidi dvjestotinjak naselja u širok okolici, dokle oko seže, pa je bilo zabavno prepoznavati što je što, primjerice, Motovun se iz ovoga kuta ne vidi baš često, a ni gradiće na brežuljcima prema drugim stranama svijeta nije na prvu lako prepoznati onima koji nisu odavde pa nisu navikli na takve poglede.
Put je dakle dalje vodio uglavnom nizbrdo, kroz šumarke, uz vinograde i maslinike, prateći obronke brda koja su se slijegala naniže prema jezeru, koje je izgledalo kao da je vrlo blizu iako su nas od njega dijelili kilometri. Završnica ove najduže hodačke dionice bila je u selu Medveje, istarskom fenomenu, budući da se u njemu nalaze čak tri vinarije, a sve tri su bile postaje na ovom našem pohodu.
Prvi nas je u svojoj vinariji dočekao Adriano Černeka, koji osim vina proizvodi još i rakije te maslinova ulja, a počastio nas je i vrlo finim narescima iz vlastite proizvodnje, među kojima se posebno ističe blago zadimljena panceta.
Na 3,5 hektara Černeka uzgaja malvaziju, teran, merlot te žuti i bijeli muškat, a ovom prigodom kušali smo malvaziju, rose i muškat bijeli iz 2022. te merlot i teran iz 2021. godine. Zanimljivo je da svoj rose Černeka radi od 80 posto terana i 20 posto muškata žutog, kušali smo i njegov teranino, jedan od najukusnijih napitaka te vrste kojeg smo probali igdje u Istri.
Nekoliko koraka dalje u svojoj vinariji Grgor dočekao nas je Zdravko Černeha. I tu je, kao i kod susjeda malo prije, uz piće posluženo i obilje hrane, a kako se na već trećoj postaji ovog pohoda već počeo tražiti nešto drugačije od već kušanog, upravo ovakvu želju najbolje je ispunila njegova rakija od anisa, vrlo mirisna i aromatična, i doista vrlo drukčija.
Kod Zdravka Černehe se također probalo malvaziju i teran, ali i zanimljiv rose od terana i crnog muškata, te vrlo dojmljiv dulje odležani merlot. Raspoloženje koje je čitavim putem raslo u konobi Zdravka Černehe već došlo do stadija zajedničkog pjevanja ŠČ, pa se prema trećoj medvejskoj vinariji krenulo s osjećajem kao da smo u nekim svatovima.
Dario Sirotić vjerojatno je (nismo pitali za godine, samo pretpostavljamo) najmlađi među trojicom vinara iz sela Medveje, ali jedini se može pohvaliti šampionskom titulom s Vinistre, osvojenom pred desetak godina za mladi teran. Osim što obrađuje 3,5 hektara vlastitih vinograda Sirotić još i otkupljuje grožđe iz susjedstva, a proizvodi pet etiketa: malvaziju, teran, chardonnay, poluslatki muškat bijeli te rose od terana i cabernet sauvignona.
I kod Sirotića se uz kušanje izvrsnih vina još i fino jelo, i lijepo predahnulo, s obzirom da je slijedila još jedna malo dulja hodačka dionica, no prije polaska trebalo je obratiti pozornost na još dvije vinske atrakcije sela Medveje. Naime, u dvorištu vinarije Darija Sirotića nalazi se impozantan trs terana za koji se priča da je star 150 godina, a pred vinarijom Zdravka Černehe uzdiže se trs malvazije za koji se također kaže da mu je punih 150 godina. Medveje su doista selo za pamćenje!
Ali nas je čekala sljedeća postaja, i to u selu Marčeneško Polje, gdje nam je u svojoj vinariji domaćin bio Armando Fabijančić. Tu smo uz nezaobilaznu malvaziju kušali i kupažu terana i refoška, u današnje vrijeme prilično rijetku vinsku pojavu u Istri, a kaže nam domaćin da je zajedno s ove dvije glavne sorte kupažirao i manje količine starinskih sorti kao što je primjerice plavina. Uz vino, ponuđeni smo i fenomenalnim fužima s odličnim šugom, i također odličnim kolačima.
Ovo je bila tek predzadnja postaja, ali već se slobodno moglo zaključiti da se od svih istarskih wine & walk manifestacija (a ova bila već peta ove godine u Istri) na ovom pohodu „Od konobe do konobe” najviše i najbolje jede, energije se promptno obnavljaju i radoznalost za upoznavanje nečeg novog stalno se osvježava.
Takva nas je radoznalost vodila dalje do sela Kijeka, u kome nam je domaćin bila obitelj Jermaniš, inače poznata po svojoj destileriji odnosno po rakijama i likerima koja već godinama osvajaju visoka priznanja na Smotri istarskih rakija u Humu i na drugim ocjenjivanjima, no u svojoj ponudi imaju i izvrsna vina. Treba li reći da se i kod Jermaniševih dobro i obilno jelo?
Kako od sela Kijeka natrag u Vrh put vodi uzbrdo, organizatori su se jako pametno i praktično odlučili da sudionike na toj posljednjoj dionici prevoze mini-busom. I još su na jednu jako praktičnu stvar organizatori mislili i odlično ju smislili: na svakoj postaji duž pohoda „Od konobe do konobe” moglo se kupiti vino i druge proizvode domaćina, no sudionici nisu morali sa sobom nositi to što su kupili, već im je to bilo dovezeno u Kijeku. Tu su svoje kupljene boce preuzeli, s njima ušli u bus, i u Vrhu ih ukrcali u svoja vozila koja su ih tamo čekala dok se ne vrate s pohoda.
Odličan program, impozantna trasa pješačenja kroz predivne krajolike s vidikovcima na svakih nekoliko metara, izvrsna vina lokalnih vinara praćena izvrsnom i obilnom hranom, nadahnjujuće vesela, srdačna i razdragana atmosfera, to je ne samo najkraći opis nego i najkonkretnija preporuka za vinski pohod „Od konobe do konobe”, koji će vam zasigurno otkriti mnogo toga što o istarskim vinima ne znate, a usput pružiti i dan odličnog provoda ispunjen hedonizmom i zadovoljstvom.
No na kraju svega, možda i kada se kod kuće dovoljno odmorite i naspavate, i možda nakon što pregledate fotografije koje ste na ovom pohodu snimili, neizbježna je spoznaja da ste upravo bili u jednom od najdivljijih dijelova Istre, u kraju u kojemu je život od davnina bio jako težak, a proizvodnja svake od delicija u kojima ste uživali višestruko je teža i složenija nego drugdje u Istri, naprosto zbog konfiguracije terena, zbog strmina koje treba ukrotiti, iskrčiti, kultivirati i zatim redovito održavati.
Ljudi koji su vas na ovom pohodu ugostili i počastili već desetljećima, a njihove obitelji već generacijama, rade upravo to: krote divlju prirodu da bi i u najtežim uvjetima, tu u kraju između jezera Butoniga i brda koja ga okružuju, napravili najbolje što znaju, i da bi u tome što oni naprave vi i mi u ovakvim prigodama mogli uživati, i na tome im veliko hvala!
Davor ŠIŠOVIĆ
