Neočekivano za ovo doba godine, na dan ovogodišnjeg bujskog Istria Wine & Walka osvanuo je sasvim ljetni predivan sunčani dan. Bio je tek 21. svibanj, službeno do kraja proljeća imamo još mjesec dana, no kako se užarena Sunčeva kugla toga dana sporo kretala s istoka prema zapadu, osjetila se valjda slobodnom podsjetiti one male ljude tamo dolje da je ona stvaratelj i gospodar života: zapržilo je kao da je sredina srpnja. I sinulo mi je u jednom trenu, dok smo oznojeni i umorni prolazili pokraj prekrasnih redova loza s razbujalim zelenim lišćem, među kojima su se tek počele formirati male nakupine zelenih mrvica koje će za koji mjesec postati sočne bobe prepune slatkoga soka, da je to svojevrsna poruka, znak, pouka.
Priroda je naime htjela da i mi, hedonistički rekreativci, na jedan dan osjetimo kako skoro svaki dan izgleda tim ljudima, tim vinogradarima i vinarima, koji stvaraju te divote koje su nama toga dana namijenjene za kušanje i uživanje. Na to često ne mislimo: iza svake čaše mirisnog, ukusnog i opojnog vina kojim nas darivaju njegovi tvorci, stoje mjeseci, pa i godine mukotrpnog rada. Ti ljudi, ti stvaratelji vinskih čarolija u kojima mi često i nezahvalno uživamo, su svaki dan tu vani na suncu, vjetru, vrućini ili hladnoći, oni rade, oni brinu, oni koriste znanja predaka ali i sami neprekidno uče, njima se trebamo pokloniti do poda i zahvaliti im se što su stvorili te divote… kroz koje ćemo mi, nas otprilike sedam stotina, prošetati u taj jedan jedini dan. To nam je, promišljao sam otirući znoj, htjelo poručiti Sunce te predivne i prevruće svibanjske subote.
Bio sam i lani na bujskom Istria Wine & Walku, pa sam otprilike znao što očekivati (osim prejake sunčeve žege), ali su se organizatori pobrinuli ovogodišnji hodački i enogastronomski doživljaj učiniti prilično drukčijim od lanjskog. Dobro je to, lani mi je bio prvi put, ove godine drugi, i sada kad znam da svaki put mogu očekivati nešto novo, sigurno ću opet doći i dogodine. Zborno mjesto je vrlo praktično zakazano u Bujama u starom gradu, a još praktičnije je organiziran autobusni prijevoz hodača do startne pozicije, do samog srca vinske priče Bujštine, do legendarnih vinograda na lokaciji Santa Lucia. Ispunjeni obiljem energije i entuzijazma hodamo laganih pola kilometra do prve postaje, gdje nas dočekuju dvije suprotnosti: lagana i osvježavajuća kupaža malvazije i sauvignon blanca Valle vinarije Kozlović, čiji su vinogradi baš tu oko nas, i profinjeni pjenušac Vino degli Angeli vinarije Basanesse odnosno In vino veritas iz malo podaljeg Kaštela, a kao prvi zalogaj okrjepe, fast food Poluotok ponudio nam je dvije vrste tramezina, jedne s kozicama i pistacijama, te druge sa šunkom, artičokama, medom i senfom. Za početak – odlično, i u čaši i za pod zub, no još smo previše željni hodanja pa nastavljamo dalje do samog srca Santa Lucije.
To srce je mala udolina ka kojoj se spuštaju okolni vinogradi, s omanjim jezercem, ili ovećom lokvom, a tu bi jednom u skoroj budućnosti, rekao nam je za lanjskog Wine & Walka Josip Franković, trebali niknuti kušaonica i novi podrum vinarije Franković. Zasad buduće građevine možemo samo zamišljati, kušajući ponuđeni Frankovićev sauvignon blanc, koji je posljednjih godina u Istri sve popularniji među istarskim vinarima, ili Celeginu malvaziju, a s ovim potonjim vinom dobivamo i dobru vijest: vinarija Celega i dalje je među nama, i nije sve, kao što se pričalo, već samo jedan dio njezinih vinograda prodan vinariji Bastian, prinovi na vinskoj sceni Bujštine. Oba su se vina vrlo lijepo slagala sa slanom pitom, zapravo gibanicom od tikvica i sira iz majstorske radionice umaške slastičarnice Vila Soši.
Ostavljamo Frankovićevo jezerce, divnu oazu svježine usred nepreglednih vinograda, iza sebe, mahnemo njegovim konjima koji pasu u hladovini, i još uvijek hodamo kroz zonu Santa Lucije. Vinogradima se u nastavku pita pridružuju i maslinici, pa se treba prisjetiti da skoro svaka ovdašnja vinarija proizvodi i vlastito maslinovo ulje, a u ovogodišnjem svjetskom vodiču najboljih maslinovih ulja Flos Olei, gdje je Istra sedmu godinu za redom brojem uvrštenih ulja najzastupljenija regija na svijetu, najviše „new entryja” dolazi upravo iz istarskih vinarija. No, ulje nije tema ovog eventa, držimo se vina.
Na trećoj postaji predstavile su se vinarije Degrassi i Clai, obje vrlo poznate, pače legendarne. Degrassi je ponudio svoj izvrstan Terre Bianche Cuvee Blanc 2017., a Clai svoju malvaziju Baracija 2020., i oba su ova vina malo ozbiljnija i složenija od onih s prve dvije postaje: dok se tamo nudilo osvježenje za početak, ova su vina već u gurmanskoj sferi, namijenjena guštanju uz vrlo posebne zalogaje. A te posebne zalogaje pripremili su OPG Duniš (pršut) i sirana Radošević (ovčji sir), uz pecivo aromatizirano mediteranskim biljem. To nipošto nije fast food, štoviše, vrlo je ugodno malo zastati i kontemplirati uz naizmjenične zalogaje i gutljaje izvrsnih vina, tim više što je slijedila najdulja hodačka dionica: do sljedeće je postaje nešto manje od tri kilometra.
A na sljedećoj postaji dočekala nas je vinarija Benčić iz Umaga, najprije s obaveznom malvazijom, a zatim i s prvim crnim vinom u dotadašnjem dijelu pohoda, merlotom. Bujski Circolo je pak uz ta vina ponudio zanimljive istarske bruschette, jednu s paštetom od pršuta, a drugu s inćunima i bakalarom. Kombinacija je malo slanija, no vinsko osvježenje je nadomak ruke, pa se s obnovljenom energijom može krenuti na još jednu dulju hodačku dionicu ka petoj postaji.
Na otprilike pola puta hodače je dočekao jedan ne-vinski sadržaj kome je doista vrijedilo posvetiti malo vremena. Zapravo, i nije baš ne-vinski, jer u seocu Baredine Donje, u galeriji nedavno preminulog Ronija Jušića, na razgledavanje je ponuđena izložba „In Vinistra veritas”. Ovaj je osebujni umjetnik na slikama iz tog ciklusa predstavljao – boje istarskih vina, i to ne općenite ili generičke, već svaka slika predstavlja boju baš točno određenog vina određenog vinara iz određenog godišta, a u miješanju boja umjetnik je ponekad koristio i samo vino čiju je boju slikao.
Na petoj, dakle, postaji predstavili su se – Motovunci. Vinarija Tomaz tu je ponudila svoju poznatu malvaziju Avangarde, dok je susjedna joj vinarija Fakin predstavila svoj teran 2020., a motovunska konoba Fakin ponudila je dobrodošao topli obrok: fuže sa šugom od boškarina. Treba na ovom mjestu primijetiti da je „režija” ovog pohoda itekako vodila računa o energetskim potrebama sudionika odnosno hodača, jer što se sve više odmicalo, što se više kilometara nakupilo u nogama, to je hrana bila jača, a i prateća su vina bila sve složenija na svakoj sljedećoj postaji, pogotovo crna.
Na lanjskom bujskom Istria Wine & Walk pohodu sve su postaje bile u prirodi, među vinogradima ili u šumskome hladu, no ovogodišnji je donio dvije iznimke: šesta postaja locirana je neposredno ispred vinarije odnosno vinskog hotela Franca Cattunara u Novoj Vasi. Bio sam tu više puta, no još nikad nisam prilazio ovom lijepom zdanju odozdola, kroz vinograde, penjući se uzbrdo, i radujući se (sunce je dotad itekako učinilo svoje) svakom vizualnom i zvučnom približavanju tom prolaznom cilju. Kod Cattunara je hodače dočekivala vesela i raspjevana atmosfera, ali i prvo osvježenje sa svježom malvazijom, i zatim još jedno malo ozbiljnije s teranom iz 2017., a okrjepa je bila prava proljetna: palenta sa šparogama i špaletom giravolta iz konobe Primizia. U toj točki pohod je već stigao do desetog kilometra, grad Buje čija je vizura pratila hodače cijelim putem već je nestao s vidika, ali vješto kreirana staza brzo će nas odvesti opet u njegovu blizinu.
Dva kilometra dalje čekala nas je ljupka sedma postaja, s veličanstvenom okrjepom u vidu guste lovačke juhe koju je pripremila Ana Morgan s ekipom iz konobe Morgan, a za u čašu mogli smo birati od vinarije Cuj svježu malvaziju ili malvaziju Baština iz 2019. ili pak odlični teran 2019. Morena Coronice. Usprkos umoru, osjetila su probuđena i razdrmana, te pripremljena za veliko finale: posljednji kilometar hoda do konačnog cilja, vinarije Veralda, s izvrsnim pjenušcima ili roseom za zaključak, a za desert cijelog ovog pohoda ponuđena je jedna od najboljih povetica koje sam ikada probao. Kako je to bila zadnja postaja, mnogi su tu dulje zastali, zapjevali i zaplesali, čini se da ni umor ni sunce nisu narušili dobro raspoloženje, i vidjelo se na stotinama nasmijanih i vedrih lica da je to bio jako dobro proveden dan. Autobusi su bili na usluzi za prijevoz natrag u Buje, a treba istaknuti i da je vikendom u Bujama parkiranje besplatno pa nije trebalo razmišljati čeka li nas na povratku do auta još neki trošak.
Ove se godine Wine & Walk manifestacija u Istri namnožio popriličan broj, no bujski Istria Wine & Walk ima najdulju tradiciju, od 2015. godine, a njegovi organizatori, turističke zajednice gradova Buja, Umaga i Novigrada te općine Brtonigla, imaju i najviše iskustva u organizaciji takvih događanja. Ponuda je bila izvanredna, sudionici su doista mogli upoznati kremu vinarstva Bujštine i Istre u cjelini, hrana je bila izvrsna, dizajn staze je u odnosu na lanjsku nov, originalan i vrlo dojmljiv, jedino se toliko žarko sunce nije moglo predvidjeti, ali sve drugo bio je čisti užitak. Naravno da će dogodine bujski Istria Wine & Walk biti opet sasvim nov i drukčiji, i da jedva čekamo kako će izgledati i kakve će nove doživljaje pružiti.
Davor ŠIŠOVIĆ
