Čim sam saznao da postoji ova knjiga shvatio sam da obožavam ideju ovakvih knjiga. Nakon što sam ju pročitao, obožavam ju još više, tu ideju, ali i ovu konkretnu knjigu. Recimo da sam dugo tražio takvu. Ako ih ima još, postat ću njihov kolekcionar. Dobro ajde, neke već imam, recimo knjigu Lojzeta Wiesera „Kuhanje pod drugim zvijezdama”. Riječ je o knjigama koje nisu kuharice, u smislu nizanja recepata, nabrajanja sastojaka među kojima su oni ključni često nedobavljivi, uputa o pripremi jela koje su laicima često nerazumljive, i ilustracija koje opisana jela prikazuju kao da su za izložbu i čiji je izgled kod kuće nemoguće reproducirati. Ne, ja volim knjige o kuhanju u kojima autor pripovijeda i o sebi, o vlastitom uspostavljanju odnosa s nekom vrstom jela ili namirnicom, u kojima pripovjedački meandrira od okusa djetinjstva do novih kulinarskih spoznaja stečenih putovanjima i druženjima, u kojima nas upoznaje s nekim povijesnim, znanstvenim, biološkim, i kojekakvim još aspektima, zanimljivostima pa i anegdotama vezanima uz pojedine namirnice ili neko jelo ili neki kulinarski trend ili neke povijesne osobe upletene u takve priče, ukratko, volim knjige o kuhanju koje nam pričaju priču. Ne one koje si umišljaju da će nas naučiti kuhati, već one koje će nas motivirati za kuhanje. Priznajem, kad sam došao do zgode u kojoj autorica opisuje kako se radi mousse samo od čokolade i vode uz doziranje vode prema količini masti u čokoladi, odmah sam ostavio knjigu i pošao u kuhinju vidjeti je li tamna čokolada koju smo imali doma pogodna za takvo što, i pokušao napraviti taj zanimljivi mousse očekujući u petnaestoj minuti miksanja čaroliju koju je doživjela autorica kad je sama prvi put to radila. Nije mi baš uspjelo, ali bio sam na dobrom putu, treba još vježbati, pronaći bolju čokoladu, prezicnije izračunati i izmjeriti sastojke, no shvatili ste – razmišljajući o tom „sljedećem putu” zapravo sam dragovoljno ušao u novi svijet koji mi je autorica otkrila tom jednom svojom pričom. A u knjizi takvih priča ima jako mnogo.
Svako poglavlje u knjizi naslovljeno je nekom duhovitom parodijom na priručnike za samopomoć (primjerice: „Kako skuhati paštašutu bolje od Talijana”, „Kako ispeći jezik”, „Kako proputovati Ameriku prazna želudca”, „Kako spasiti krumpir”, „Kako izbrojiti rižu”, „Kako istjerati strah iz kuhinje”, „Kako se udati za kuhara”) i započinje esejem, zanimljivom dokumentarnom crticom o nekom pojmu iz kulinarstva. Zatim slijedi recept koji se u temu prethodnog eseja uklapa ponekad savršeno a ponekad bogami moramo razmisliti zašto je baš taj na tome mjestu, a na kraju poglavlja opet je jedna crtica, ali drukčije intonirana od uvodnog eseja iako također poučna, informativna i zabavna. U sva tri elementa pojedinog poglavlja autorica nam se obraća u prvome licu, činjenice ne iznosi kao enciklopedijske natuknice već kao vlastita otkrića, nerijetko pričajući i kako je, gdje, kada i zašto do njih došla. Često nas u tim tekstovima upoznaje s prekretnicama vlastitoga kulinarskog sazrijevanja, a još češće se priča koja krene o temeljnim kulinarskim pojmovima rascvjeta u otkrivanje njihova lokalnog, regionalnog, nacionalnog ili globalnog podrijetla ili značaja, upoznajemo ih ne samo iz nutricionističkog već i iz sociološkog i kulturološkog gledišta, i nakon svakog od tih poglavlja osjećamo se ne samo kao da sada znamo nešto više, nego i kao da smo mnogo bogatiji nego trenutak prije.
Nabrojat ću, ovlaš, neke od motiva i podataka koji poput bisera iz školjke neočekivano iskrsnu u ovim pričama o jelima i namirnicama: sljubljivanje kave i doručka; naplaćivanje kulinarskih znanja; švedski hotel za kvasce; uporaba vode u kojoj se kuhala tjestenina; kako je nastala Scovilleova ljestvica ljutine ljutih papričica; sklonost prehrani po bojama; kako je rajčica u Americi sudskom odlukom proglašena povrćem; koje su najskuplje namirnice na svijetu; kako pripremiti puricu od devet kila; video-igre o kuhanju; alergija na hranu; industrija umjetnih aroma; ilegalna prodaja svježeg mlijeka u Americi; kuharska taština; kuhanje i feminizam; hranjivost bez okusa; i još štošta drugo. Osim pripovijedanja o namirnicama, jelima i kuhinjama, autorica nas vodi i u muzeje s umjetničkim djelima naslikanima povrćem, savjetuje nas kako odabrati kuharicu odnosno knjigu o kuhanju koju želimo kupiti, proširuje poznate nam povijesne priče ili anegdote iz svijeta kulinarstva sočnim detaljima a otkriva nam i mnogo toga za što ćemo prvi put čuti.
Meni je osobito drago što je duž cijele ove knjige nježno razasut autoričin istarski zavičaj, od mnogih detalja i sjećanja iz djetinjstva, preko recepta za maneštru s bobićima (uz molbu čitateljima: „molim, nježno izgovorite ć”) do opisa ranojutarnjeg traganja za tartufima u Motovunskoj šumi. Autorica je naime rođena i odrasla u Bujama, a kasnije je studirala, živjela i radila u Zagrebu, u Italiji i Americi, iz tekstova se vidi da je mnogo i putovala, pa nam je svoju kulinarsku erudiciju vrlo lijepo i efektno promiješala i servirala zajedno s mnogim zanimljivostima iz sfere općeg znanja i kulture, ili da skratimo: pokazala nam je kako osoba koja malo ozbiljnije promišlja o hrani gleda na sav svijet oko sebe, pod sobom, i iznad sebe. Zavolio sam ovu knjigu i često ću joj se vraćati, i napravit ću jednom onaj mousse od čokolade i vode baš kako treba.
Knjigu je objavio zagrebački nakladnik OceanMore u studenom 2021. godine, dakle sasvim je friška, i to je druga knjiga Tamare Jadrejčić. Prva joj je bila, 2008. godine, zbirka ratnih priča „Zarobljenici rata”. O kuhanju piše za Coolinariku i za nekoliko svjetskih medija.
Davor ŠIŠOVIĆ
