S orange vinima je tako: netko ih obožava i smatra da je to jedini način na koji ima smisla raditi vino, netko drugi ih pak ne podnosi iz raznih razloga, od odbojnosti spram arome i mutnoće pa do osobnog stava prema takvom vinarenju, ali nedvojbeno je da su orange vina rastući trend koji ima sve više poklonika i među vinarima i među potrošačima. Orange Wine Festival u Izoli jedini je događaj u nama bližoj okolici na kome se može steći doista širok uvid u ovaj vinski stil ili trend, jer se na njemu predstavljaju vinari iz različitih podneblja, država i vinskih regija koji su ovaj stil odabrali ili zato što ga smatraju povratkom vinarskoj tradiciji svojih predaka, ili zato što se uklapa u njihov suvremeni ekološki svjetonazor o suživotu s prirodom i njezinom održivom iskorištavanju.
Orange vina su, u osnovi, dugo macerirana i dugo odležavana bijela vina napravljena ili u potpunosti po načelima ekološke ili biodinamičke proizvodnje, ili uz vrlo minimalne intervencije kako u vinogradu tako i u podrumu. Nisu filtrirana, što za posljedicu najčešće ima mutnoću, a zbog prirodnih procesa vinifikacije često su i prilično oksidirana. Boja im, naravno, načelno dolazi od duge maceracije i dugog odležavanja u drvu, zbog čega se takva vina ponekad nazivaju i jantarnim (amber), preferirani su prirodni odnosno autohtoni kvasci, orange vina su i prva koja su se u našem dijelu Europe počela proizvoditi u amforama prema staroj gruzijskoj tradiciji, i sve u svemu – ima vrlo dobrih takvih vina, uglednih, nagrađivanih i jako ukusnih, ali ima među njima i takvih koje ćemo samo kušati, zavrtjeti glavom u nevjerici, i potražiti sljedeći malo ugodniji gutljaj.
U tom se rasponu kretala i ponuda vina na ovogodišnjem Orange Wine Festivalu u Izoli. Festival se zbivao na nevelikom trgu Manzioli, na nekoliko katova istoimene palače, i u crkvi preko puta nje. Predstavljalo se šezdesetak vinara iz Slovenije, Hrvatske, Italije, Austrije, Mađarske, Grčke i Gruzije, a na kušanje je ponuđeno dvjestotinjak njihovih vina. Boje istarske orange scene na ovom su festivalu branile vinarije Ghira iz Novigrada, Clai iz Krasice, Lunika iz Brajkovića kod Kanfanara, Ipša iz Oprtlja te Roxanich iz Motovuna, a nakon ovlašnog kušanja ponude iz raznih zemalja i regija slobodan sam reći da su istarska orange vina među boljima u tom odsječku vinskog svijeta.
Najviše je, razumljivo, bilo slovenskih vinara, i to iz nama najbližih vinskih regija – slovenske Istre, Krasa, Vipave i Goriških brda, ali i iz onih udaljenijih, a njihovim su vinima vrlo slična i ona iz sjeveroistoka Italije. Najčešća orange vina iz tog područja bila su od sorte rebula (odnosno talijanski ribolla), koja meni osobno nije baš draga – u ovoj orange verziji naprosto su joj preslabe kiseline da bi bila skladnog okusa, no to je samo moj dojam. Malvazija je također česta u orange ponudi slovenskih i sjevernotalijanskih vinara, i tu već imamo materijala za usporedbu jer su se i istarski vinari, uz ostalo, predstavljali ponajviše malvazijama. Ono što je dobro, to je stvarno jako dobro, ali u toj masi u čašu zaluta i poneki gutljaj s osjetnim manama, kojih su svjesni i vinari, željni razgovora i komentara o svojim vinima. Iz razgovora s mnogima od njih razvidno je da su to iskusni i vrhunski vinski stručnjaci, da to što rade čine s namjerom i planom, a razumljivo je da u ovakvom vinarstvu bude i eksperimenata koji ne uspiju u potpunosti.
Gruzijska su vina na ovom festivalu pobudila veliku radoznalost, no moj je dojam o njima da su prilično prosječna, više je tu priče nego užitka u čaši, no zato su me preugodno iznenadila grčka vina. Štand na kome se nudio izbor različitih grčkih sorti iz različitih grčkih regija bio je opremljen i kartom na kojoj su vam uz svako vino koje ste kušali pokazali i odakle to vino potječe, i baš je to bilo zanimljivo i poučno, šteta da se kod nas nitko toga nije sjetio. Lijepa su bila i vina iz austrijskog Vulkanlanda, dijela Štajerske koji je Istranima posebno dobro poznat po pršutima, čokoladi i još nekim atrakcijama. Na štandu jedne vipavske vinarije dečko je točio malvaziju koja je bila starija od njega (i dobro se držala!); uz vina iz amfora na ponekom se štandu mogao kušati i poneki dugo odležani passito, a po opremi boca reklo bi se da je orange vrlo moderan trend, da je mnoštvo umjetnika angažirano u kreiranje etiketa, i da je imidž orange vina danas zapravo dio popularne kulture barem jednako toliko koliko spada u domenu gospodarstva odnosno poljoprivrede.
Ne, nije nedostajalo sljubljivanje s hranom. Poneki su vinari na svojim štandovima nudili prateće zalogaje, primjerice Gruzijci su nudili neku slasticu od žilavog tijesta i oraha koja se kod njih tradicionalno grucka uz vino, no vani na trgu ponuđen je pravi cooking show. Na desetak-petnaestak štandova moglo se, u formi street fooda, kušati i nekoliko vrsta pršuta i drugih suhomesnatih proizvoda, kao i nekoliko jako zanimljivih sireva, a nekoliko se restorana predstavljalo i kuhanjem uživo, pred publikom. Tu bih izdvojio jedan štand na kojem su se nudili raznobojni njoki ukuhani u umaku od pršuta i grožđa preostalog nakon maceracije vina: jelo vrlo pogođeno za sljubljivanje s orange vinima. Na štandu s vipavskim pršutom pitao sam rezača po čemu se vipavski pršut razlikuje od kraškog, a on mi je lakonski odgovorio da je vipavski pršut od slovenskih svinja, dok je kraški od belgijskih ili danskih.
Vidio sam na festivalu u Izoli mnoga poznata lica iz Istre, neki su mi rekli da prate ovaj festival od samih početaka otprije desetak godina, što znači da i u našem kraju imamo podosta ljubitelja orange vina, a i po istarskim vinarijama moglo bi se naći ukupno možda i već dvadesetak etiketa takvih vina, sasvim dovoljno za jedan mali istarski orange wine festival. Na ovome u Izoli ograničen je broj mjesta, pa ni hrvatska Istra ne može biti predstavljena više nego što je (s pet spomenutih vinarija), a iz drugih krajeva Hrvatske nije bilo nikoga, tako da materijala, a i zanimanja publike, za neki budući mogući takav događaj u Istri svakako ima.
Bio mi je ovo prvi posjet Orange Wine Festivalu u Izoli, ali dojmovi su mi izvrsni, uz ono već rečeno o vinima. Svakako ću ponovno doći dogodine, jer privikavanje na ovaj osebujni vinski stil traži vremena, i učenja, te svakako dobre volje i otvorenog srca.
Davor ŠIŠOVIĆ
