Lijepo je vidjeti toliko nasmijanih, zadovoljnih i sretnih ljudi kao što ih se moglo vidjeti u Tinjanu na drugom ljetnom Festivalu istarskog pršuta. Dvije godine u Tinjanu nije zbog korone bilo pršutarskih druženja, dvije godine se čeznulo za ponovnim okupljanjima takve vrste, falilo je to i pršutarima i ljubiteljima njihovih proizvoda, falilo je uostalom svima, jer sve je bilo stalo a ovakvi događaji su lijep pokazatelj kreće li se štogod i koliko se kreće.
A kreće se, itekako se kreće. Iako je Festival službeno otvoren u subotu u 18 sati, šankovi i štandovi bili su postavljeni od jutra, pa je i posjetitelja bilo od jutarnjih sati, i kako su duhovito prokomentirali dečki na jednom od šankova, „već je pola Njemačke prošlo ovuda”. Od podneva je za posjetitelje bila otvorena tinjanska Kuća istarskog pršuta, gdje je svoj pršut rezao Mladen Milohanić, a svoja vina točio Mario Banko, dvostruki dobitnik zlatne Decanterove medalje. Zamišljen da kroz dan zadovolji potrebe onih koji ne mogu dočekati službeno večernje otvorenje Festivala, ovaj program u Kući pršuta privukao je stotinjak ljudi, i time ispunio svoju svrhu.
Festival su navečer vrlo kratkim prigodnim obraćanjima otvorili tinjanski načelnik Goran Hrvatin i županijski pročelnik za poljoprivredu Ezio Pinzan, a njihove osnovne poruke bile su zadovoljstvo zbog ponovnih okupljanja na ovakvim festivalskim i sajamskim priredbama, i konstatacije da nam istarskih pršuta i pršutara koji ih proizvode treba mnogo više nego što ih sada imamo, jer istarski pršut, onaj certificirani, s europskom Zaštićenom oznakom izvornosti, je sve traženiji, a s odličnim početkom turističke sezone skladišta istarskih pršutana već su skoro ispražnjena.
To su potvrdili i sami pršutari: potražnja doista jest velika, i ponekad joj se ne može udovoljiti u željenoj mjeri, jer pršut ne smije iz pršutane prije nego što provede propisani broj mjeseci na zrenju. Ipak, za ovaj Festival istarski su se pršutari dobro pripremili, jer su baš za ovaj događaj sačuvali dovoljan broj dovoljno zrelih pršuta, za razliku od prvog takvog festivala 2019. godine kada je većina ponuđenih pršuta bila još premlada. Moglo se na pojedinim štandovima vidjeti i kapitalaca od 12 i više kila, a ponuđeni su i pršuti stariji od dvije godine, s već formiranim bijelim mrvicama tirozina, koje se ističu na dubokocrvenoj boji presjeka fete pršuta odajući njihovu poštenu zrelost.
Na Festivalu se predstavila skoro cijela prva liga istarskog pršutarstva, odnosno pršutane Antolović iz Tinjana, Dujmović iz Kringe, Jelenić iz Svetog Petra u Šumi, Milohanić iz Tinjana, Pisinium iz Pazina, Tomaso iz Svetog Lovreča, Franjul iz Svetog Petra u Šumi, Turčinović iz Svetog Petra u Šumi, i Buršić iz Vodnjana. Od pršutara koje se i inače viđa na sajmovima, nedostajali su posljednji šampion tinjanskog ISAP-a iz 2019. godine Moreno Mekiš iz Vižinade, Budak iz Svetog Petra u Šumi, te Compari iz Pule, možda još netko. Većina pršutara nudila je i druge svoje proizvode: suhe istarske kobasice i kosnice, ombolo, pancetu i suhu vratinu odnosno buđolu, dakle kompletan presjek svoje proizvodnje.
Sirane Stancija Šantamarina obitelji Peršić iz Medulina te domaća sirana Fabris iz sela Faturi pokraj Kringe ponudile su svoje sireve, predstavljena su i ulja Komarija iz Boruta, a da se u mnoštvu istarskih okusa može predahnuti i uz neke slavonske, gost Festivala OPG Goran Jančo iz Punitovaca kraj Đakova ponudio je svoj kulen, kulenovu seku, slavonsku kobasicu, švarglu, slaninu, čvarke i štošta drugo. Sajamskih štandova s raznim domaćim proizvodima bilo je još (među njima izdvojimo štand OPG-a Mirai aromatica Martine Štifanić sa zanimljivim izborom začina i pripravaka od aromatičnog bilja), ali ne toliko da zasjene glavnu ponudu pršuta. Možda je nedostajala vidljivija ponuda vina lokalnih vinarija, jer se Tinjanština i time može pohvaliti.
Ambijent u kojega je smješten drugi ljetni Festival istarskog pršuta osmišljen je mnogo bolje nego kod prvog izdanja 2019. godine, kada su svi pršutari bili u jednom šatoru. Sada je pod odvojenim nadstrešnicama bilo smješteno po dvoje izlagača, između je bilo dovoljno prostora za prolaženje i zadržavanje bez gužve, a ovaj put je predviđeno i sasvim dovoljno mjesta za sjedenje, i barskih stolova za okupljanje stojećki. Iako je umješnom organizacijom prostora većina štandova bila u sjeni, malo su hendikepirani bili štandovi okrenuti ravno prema zalazećem suncu, a oba festivalska dana bila su vruća ne samo za ljude, već i za pršute koji se na suncu ubrzano „znoje”, no kako je padala večer, bivalo je sve ugodnije i mnoštvo posjetitelja se lagano povećavalo.
Neka nam je ovakvih događanja, poput ljetnog Festivala istarskog pršuta u Tinjanu, što više, neka se na njima susrećemo, razmjenjujemo novosti, kušamo i komentiramo razne dobre stvari, imaju ovakvi događaji smisla ne samo zbog turizma i ekonomije, već i zbog naše vlastite samosvijesti, suradnje i osjećaja zajedništva. Istarski pršut nas i na ovaj način može povezivati i spajati.
Davor ŠIŠOVIĆ
