Glavni kaštelirski Plac bio je premali za sve domaće i strane goste koji su pohodili 17. Gramperijadu, feštu posvećenu tradicionalno najcjenjenijem poljoprivrednom proizvodu kaštelirskog kraja, krumpiru.
Obično se smatra da su krumpiri u Istru došli u vrijeme Marije Terezije, budući da je ta prosvjetiteljska carica dekretima naređivala uvođenje novih kultura u poljoprivredu svoje carevine kako bi se stanovništvo spasilo od uvijek moguće, a sušama i ratovima često izazivane, gladi. No, u Kašteliru imaju drugačiju priču. Prema tamošnjoj predaji, u vrijeme Napoleonskih ratova, dakle oko 1800. godine, krumpir su Kaštelirci prvi put vidjeli kod francuskih vojnika koji su tu bili stacionirani u vrijeme francuske okupacije Istre odnosno tadašnjih Ilirskih provincija. Vojnici su krumpire kuhali i dijelili ih lokalnoj djeci, i vjerojatno je tu bio u priči neki postariji vojni kuhar kojega su njegovi vojnici nazivali djed odnosno na francuskom grand-père, a djeca naravno iz stranih jezika uzimaju riječi koje im se sviđaju za stvari koje im se sviđaju, pogotovo ako ih vide prvi put u životu, pa se tako vjerojatno u kaštelirskom govoru od tada uvriježio i naziv gramper za krumpir (koji se na francuskom inače zove pomme de terre odnosno u doslovnom prijevodu jabuka iz zemlje).
Ima i drugih mogućih objašnjenja, budući da jezikoslovlje tumači kako je riječ krumpir u hrvatski došla iz njemačkog jezika, odnosno iz dijalekata južnonjemačkih pokrajina Švapske (u današnjoj pokrajini Baden-Württemberg), i Palačke (današnji Pfalz). Upravo u vrijeme Marije Terezije iz tih su njemačkih pokrajina doseljenici naselili dijelove Slavonije i, pretpostavlja se, sa sobom donijeli krumpir, koji se drugdje u Njemačkoj inače naziva kartoffel, ali se u tim pokrajinama naziva grumber, grumbirn ili grombir, što otprilike znači zemna kruška, te je izgovorom i etimologijom blisko ovom kaštelirskom gramperu.
Lokalne legende imaju svoj razvojni put pa ne moraju uvijek slijediti logiku povijesnih činjenica, i tako se dogodilo da se kroz više od dva stoljeća naziv gramper u Istri održao jedino u Kašteliru, štoviše, Kaštelir i Kaštelirci su po tome nadaleko poznati, taj je naziv dio njihova identiteta. A jesu li poznati i po krumpiru kao poljoprivrednom proizvodu, ne samo po njegovu dijalektalnom nazivu? Jesu, kaštelirski se krumpir oduvijek prilično cijenio, kao i onaj iz nekih drugih istarskih uzgojnih zona (među kojima je najpoznatiji krumpir iz Pazinskog polja, ponekad zvan i “pazinski krumpir”). Danas ga međutim u općini Kaštelir-Labinci nema mnogo, pretpostavlja se da ga se godišnje proizvodi oko 37 tona, i to na svega pet hektara površine.
“Proizvodnja krumpira radi plasmana na veliko, primjerice u trgovačke centre, je vrlo rizična jer cijena iz godine u godinu vrlo varira, često se ti centri odlučuju za jeftiniji uvozni krumpir pa se kod nas proizvodnja svodi na pokrivanje vlastitih potreba”, kaže nam Marko Bratović, jedan od rijetkih većih proizvođača krumpira u Kašteliru. Od ukupno tri i pol hektara njegovih njiva i povrtnjaka na jednom su hektaru zasađeni krumpiri, kojih godišnje proizvede desetak tona. Sva je njegova proizvodnja (uz povrće tu su još i maslinici) je u sustavu certificirane ekološke proizvodnje, pa je Bratović jedini ekološki proizvođač krumpira u Kašteliru, a možda i u cijeloj Istri. Inače najviše sadi sorte jerla i primavera, ali ove godine je na tržištu bila nestašica sjemenskog materijala pa je zasadio još i sorte mona lisa, adora i desire. Još se prisjećajući kako se prije desetak godina krumpir plaćao svega 75 lipa po kilogramu, dok mu je danas na veliko cijena 4 kune po kilogramu zbog aktualne nestašice, Bratović kaže kako se umjesto nesigurnog plasmana trgovačkim centrima radije odlučio za prihodovno stabilniju prodaju na vlastitom štandu u kampu Santa Marina kod Vabrige, i direktan plasman u lokalne restorane.
Rane sorte krumpira brale su se tijekom srpnja, a do sredine kolovoza beru se kasne sorte, pa pitamo Bratovića kakva je bila minula krumpirska sezona i kakvim je urodom rezultirala. “Godina je bila dosta zahtjevna, jer je nakon duge i hladne zime i na njenom kraju kratkog zatopljenja opet došlo do zahlađenja i kasnih mrazeva. Da nismo pokrivali izniknuli krumpir sigurno bismo pretrpjeli štete od smrzavanja. Zatim je uslijedio mjesec dana bez kiše, i onda nakon suše opet dosta kiše pa će ga trebati dosta brzo pobrati, što je ovih dana komplicirano zbog blata. Rezultatom smo ipak zadovoljni jer su nam tuneli za pokrivanje i sustav navodnjavanja dosta pomogli, ali oni koji se time ne koriste mogli bi u ovoj izazovnoj godini imati krumpire kao šćinke”, kaže nam Marko Bratović.
S obzirom na ekološku proizvodnju, zanimalo nas je kako je tretirao svoje krumpire i je li imao problema s bolestima i štetnicima, a Bratović kaže: “Koristili smo samo otopinu hladno prešanih algi za podizanje otpornosti, zlatica je ove godine bilo vrlo malo pa je šteta od njih minimalna, nismo protiv njih ni trebali tretirati, iako za krumpirove zlatice postoje ekološki certificirani preparati”.
Kao i u pričama o bijelom i crnom vinu ili vinu s bijele i crvene zemlje, često se govori i o razlikama između bijelih i crvenih krumpira, pa čujmo što nam o tome kaže ovaj stručnjak za krumpire. “Između bijelog i crvenog krumpira samo je vizualna razlika, a mnogo su veće razlike između pojedinih sorti, i to po količini škroba, koja onda utječe na njihovu uporabnu vrijednost. Tako na primjer sorta desire ima više škroba i zbog toga je dugotrajnija i bolja na primjer za njoke, dok će sorta mona lisa potrajati najviše do kraja zime te je dobra za prženje i kuhanje”, poučava nas Bratović.
Današnji Kaštelirci sjećaju se kako je prije samo nekoliko desetljeća kaštelirski kraj opskrbljivao krumpirima veći dio Istre, uključujući i hotelske kuće, no ta su vremena davno prošla, a sada se treba izboriti da se kaštelirskom gramperu vrati stara slava, jer kvaliteta je, kažu ovdašnji poljoprivrednici, ugostitelji i svi koji krumpire vole jesti, neupitna.
Jedna od glavnih atrakcija kaštelirske Gramperijade je kušanje različitih jela od krumpira, a ove godine bilo ih je ponuđeno rekordnih tridesetak. Već je stara tradicija da se par tjedana uoči Gramperijade proširi poziv turistima koji obitavaju u vilama i kućama za odmor u kaštelirskom kraju da se uključe u feštu pripremanjem svojih nacionalnih i regionalnih jela od krumpira. Odaziv je solidan, čak isti gosti vrlo rado kuhaju i peku jela od krumpira svakog ljeta kad iznova dođu ovdje na odmor, a uvijek se zatekne i netko novi, a žele li se uključiti u feštu, gosti mogu preko Turističke zajednice dobiti baš kaštelirske grampere, nikako ne one koje bi eventualno sami kupili u nekom trgovačkom centru. Ove su se godine u pripremanje jela za Gramperijadu uključili turisti iz Njemačke, Austrije, Engleske, Danske, Italije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, pa čak i Indije. Kušati su se tako mogli musaka, krumpir-pizza s tartufima, krumpir s kapuzom i mrkvom, juha od krumpira, krumpir s bakalarom, krumpir s ružmarinom, bombay aloo (krumpir s indijskim začinima, što je bio izazov za najhrabrije), engleska pita od krumpira, krumpir-loptice obložene naribanom mrkvom, bosanska pita krumpiruša, krumpirovi odresci, pire s tartufima, francuski krumpir, krumpir s graškom i pancetom…
Početak fešte obično označava iznošenje svih ovih jela na stolove na Placu, i početak kušanja, sasvim besplatno, po principu samoposluge. Posjetitelji su tako zdušno navalili na jela od krumpira da je sve razgrabljeno i pojedeno u roku od petnaestak minuta! No, da kroz nastavak večeri ne pofali grampera, pobrinuli su se članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva Grom iz Kaštelira, koji su, dobro opskrbljeni, pržili spirale od krumpira, zalogaje sasvim zgodne da ih se umjesto čipsa gricka uz pokoju čašu vina iz kaštelirskih vinarija Cossetto, Legovina i Radoš, a za one koji su i dalje bili gladni (ili su stigli kad su jela od krumpira bila već pojedena) na raspolaganju je bila uobičajena sajamska gastro-ponuda. Na štandovima na Placu su se predstavili i lokalni OPG-ovi, nudeći također i kaštelirske grampere koje se moglo kupiti i ponijeti doma te u vlastitoj kuhinji provjeriti jesu li krumpiri iz Kaštelira doista posebni, a ponuđeni su i rakije te maslinova ulja lokalnih proizvođača. Publiku je u prvom dijelu večeri zagrijavala vokalna skupina Zajednice Talijana Tar “I Paesani”, a zatim su ulogu zabavljača preuzeli Mauro Staraj i njegova La Banda.
Davor ŠIŠOVIĆ
