Najtrofejnija i dosad najhvaljenija etiketa vinarije Damjanić iz Fuškulina na Poreštini posljednjih je godina bijela kupaža Clemente blanc. Osmišljen kao njegovo idealno vino, ono koje je oduvijek želio napraviti, vino koje, riječima Ivana Damjanića, “na najbolji način reflektira što je vinska Istra, a to su toplina i voćnost”, bijeli Clemente se pojavio prije nekoliko godina u skromnoj nakladi od 1.500 boca, sljedeća je serija već dogurala do 3.500 butelja, a ova koja je trenutačno na tržištu, iz berbe 2017., napunjena je u već solidnih 5.000 boca. Ova je etiketa Ivanu Damjaniću donijela zlatne medalje na oba najprestižnija svjetska vinska natjecanja, oba u Londonu: na International Wine Challengeu čak dvaput, 2018. i 2019. godine, te na Decanteru 2019. godine (uvijek za berbu otprije tri godine), a mnogi su ga domaći i inozemni vinski portali i novinski vinski kritičari uvrštavali u izbor najboljih vina godine.
“Nisam očekivao takav uspjeh Clementea bijelog. Doduše, znam da je jako dobar, ali natjecanja su uvijek pitanje sreće. Svi mi volimo hvaliti svoja vina, ali kad to vino visoko ocijeni netko koga ne poznaješ, netko dalek, onda je to veliko priznanje. Kad očekuješ najmanje, dobiješ najviše”, reći će skromno Ivan Damjanić o svom najvećem vinskom adutu, ali time još više kaže o sebi. Posebna je pozicija na kojoj raste grožđe za Clemente bijeli, tri kilometra od mora, za pripremu kvalitetnog grožđa od kojega se radi ovo vino potrebno je mnogo truda i požrtvovnosti u vinogradu, i zato danas ovo vino u svojoj ponudi ima svaki bolji restoran u krugu od tisuću kilometara, pogotovo oni s Michelinovim zvjezdicama, a enoteke ga rezerviraju odmah po najavi njegova puštanja na tržište.
Clemente bijeli je kupaža tri bijele sorte međusobno različitih karakteristika, i različitih vremena dozrijevanja, a time i berbe: malvazije u ovom vinu ima 60 posto, chardonnaya 30 posto, i pinota bijelog 10 posto. Pinot bijeli je Damjanić posadio samo zato da bi ga mogao kupažirati u Clementeu bijelom i tako usavršiti balans svježine, utjecaja drva, strukture i aromatike u sljubljivanju sve tri sorte. Clemente bijeli iz 2017. ima 14 posto alkohola, što je poprilično za jedno bijelo vino, ali kroz tehnologiju odležavanja u drvu Damjanić smatra da je uspio dobiti strukturu koja uspješno prati taj alkohol. “Ovo je vino je potpuno uravnoteženo, i to je njegova velika vrlina”, kaže Ivan Damjanić, te sasvim mirno dodaje kako tu “još ima stvari koje se mogu popraviti”. Kako se može popraviti ovo savršenstvo s izvrsnim pedigreom? U vinogradu, odrješit je Damjanić, smatrajući da se višefaznom berbom pojedinih sorti, pogotovo malvazije, može još poboljšati odlike ovog vina.
Buduća izdanja ovog višestruko nagrađivanog vina mogla bi dakle biti još kompleksnija i intrigantnija, i time se Clemente bijeli po složenosti postupka proizvodnje približava svom nešto starijem parnjaku, Clementeu crnom, kojeg je Damjanić počeo proizvoditi nekoliko godina prije bijelog. Crni Clemente je pak kupaža od 60 posto merlota, 20 posto cabernet sauvignona, 10 posto terana i 10 posto borgonje, međutim od svake od tih sorti koristi se dio svježeg i dio prosušenog grožđa, tako da ovo vino zapravo ima osam sastavnih komponenti. Clemente crni je ranije krenuo u pohod na svjetske medalje, međutim srebrna medalja mu je dosad bila najviši domet, i na Decanteru, i na njemačkom ocjenjivanju Frankfurt International Trophy i na francuskom ocjenjivanju Concours International de Lyon. Na crnom Clementeu Damjanić je pekao zanat kreiranja vina svjetskog dosega, kombinirajući i dugotrajnu maceraciju i dugotrajno, čak dvogodišnje, odležavanje u drvu, ne duže od toga jer je tim vinom htio dobiti eleganciju i voćnost kao prevladavajuće odlike, umjesto “pekmezastosti” koja često odlikuje dugo odležavane crne kupaže.
Oba Clementea, i crni i bijeli, najjači su aduti vinarije Damjanić, a zanimljivo je kako su ti vinski blizanci dobili ime. Nije u pitanju ime nekog Ivanovog noneta ili pranoneta na što svi odmah pomišljaju; naprotiv, ideju za naziv ovih vina dobio je dok je gledao talijanski sinkroniziranu verziju filma “Gladijator”. U sceni kada glavni lik u gladijatorskoj areni pobjeđuje svog suparnika pa pogleda uprtog u tribine očekuje hoće li velikodostojnici okrenuti palac gore ili dolje, jedan od likova mu poručuje: budi velikodušan (clemente), nemoj ga ubiti. Prisjetio se tada Ivan Damjanić kako se i u našim krajevima u talijanskom dijalektu kaže “clemente” za dobronamjernog, velikodušnog, širokogrudnog čovjeka, riječ “dobričina” bila bi zapravo najvjerniji prijevod, i odmah je znao da je našao ime za vino koje je tada upravo osmišljavao. Clemente, najprije crni a nakon nekoliko godina i bijeli, su vinske dobričine iz Damjanićevog podruma!
Zbog korone je svjetska premijera Clementea bijelog iz berbe 2017. morala biti odložena, no to nije ražalostilo Ivana Damjanića, naprotiv, čak mu je nekako i drago što je pod prisilom vanjskih okolnosti ovo vino još neko vrijeme odležavalo u podrumu, već spremljeno u boce, pa pred publiku izlazi još spremnije i još bolje. I dobro je to, smatra Damjanić, za sva vina, ne samo za Clemente, dobro je čak i za svježu malvaziju, jer iako je još uvijek aktualna korona-kriza jako loša za vinare, pokazala se jako dobrom za sama vina.
“Mislim da našu svježu istarsku malvaziju već godinama prerano puštamo na tržište, jer ako ona izlazi iz podruma već u razdoblju od veljače do travnja, ona još nije formirana, nije smirena i povezana kako bi trebala biti”, kaže Ivan Damjanić, i time načinje jednu prilično zanimljivu temu, koja je međutim u dijelu naše vinske javnosti nepoželjna, čak i zabranjena. Tržišna potražnja za svježom malvazijom praktički počinje odmah nakon berbe, i zato mnogi vinari nemaju strpljenja odraditi s mladom malvazijom posao do kraja pa ju prerano prodaju. Posljednjih godina oko malvazije se razvila vrlo kreativna stilistika pa se ova najpoznatija i najučestalija istarska sorta (koja zauzima 60 posto svih istarskih vinograda) pojavljuje u najmanje pet stilova: kao svježa, kao odležana bez maceracije, kao macerirana pa odležana, kao pjenušava i kao slatka, a broj varijacija se iz godine u godinu zahvaljujući kreativnosti naših vinara povećava.
Međutim, iako su upravo odležane i macerirane malvazije osvajale najviše domaćih i inozemnih visokih priznanja i medalja, u prodaji još uvijek s više od 95 posto udjela prevladava svježa malvazija. “Tržište se još uvijek nije priviklo na ozbiljnije varijante malvazije, ali ako nam je ova korona-kriza usporila prodaju predlanjskog i lanjskog vina, to je možda prilika da nakon aktualne berbe nastavimo s prodajom vina iz one prethodne, a da malvaziju iz zadnje berbe sačuvamo barem do narednog ljeta i da ju puštamo na tržište tek u kolovozu ili rujnu. Možda su berbe 2019. i 2020. zadnje iz kojih malvaziju kušamo već na proljeće, i ako se to dogodi, napravili smo veliki pomak”, predviđa i nada se Ivan Damjanić, i sam veliki pobornik, ljubitelj i umjetnik malvazije.
I u njegovih 10,5 hektara vinograda naime, kao i kod većine istarskih vinara, raste najviše malvazije, uz chardonnay, pinot bijeli, muškat žuti, teran, merlot, cabernet sauvignon i borgonju. Čista malvazija puni se u čak četiri njegove etikete: kao svježa, kao odležana u akaciji, kao macerirana malvazija Classic, i kao slatka prosušena malvazija Sincerus, a k tome malvazije ima i u bijeloj kupaži Clemente, i u pjenušcu Virtu brut, koji se isto kao i Clemente bijeli sastoji od 60 posto malvazije, 30 posto chardonnaya i 10 posto pinota bijelog. Ostale njegove etikete su chardonnay, borgonja, rose od borgonje Penelope, kupaža terana i borgonje Duro Istriano, te već spomenuti bijeli i crni Clemente. “Već mi je to malo previše pa možda i smanjim broj etiketa”, rezimirat će Ivan Damjanić. Eventualni višak zbog korona-krize neprodanog vina ga uopće ne brine, već ponavlja: “Za ono što zbog nemogućnosti prodaje odležava – dobro je da odležava, tako da nam je ova kriza donijela i nešto pozitivno, jer će vina sazrijeti kako treba. Kao i vino, tako i tržište sazrijeva, a sazrijevamo i mi vinari, i svi zajedno postajemo svjesniji da nakon dvije-tri godine odležavanja vino ima dodanu vrijednost i veću kvalitetu koju profinjeniji vinoljupci sve više cijene i ne žale za takva vina odvojiti malo više novaca. I svježu malvaziju koju ne uspijemo prodati možemo na godinu dana spremiti u drvene bačve, pa ako to lijepo marketinški popratimo, imat ćemo novo lice malvazije, imat ćemo malvaziju kakva bi zapravo trebala biti”.
Davor ŠIŠOVIĆ
