Dvotjedno razdoblje između Božića i blagdana Sveta Tri Kralja, s Novom godinom između, obiluje drevnim običajima koji su se širom Istre, ponegdje u izvornom, ponegdje u modificiranom, osuvremenjenom obliku, ili barem u sjećanju ljudi, zadržali do danas. Zanimljivo je da su stari običaji čestitarskih ophodnji s pjevanjem i darivanjem po Istri ravnomjerno rašireni kroz cijela ta dva blagdanska tjedna: ponegdje se čak čestita kroz cijelo vrijeme između Božića i Sveta Tri Kralja, a ponegdje pak samo uoči ili na sam dan nekog od tri spomenuta blagdana.
U čestitarske ophodnje obično su odlazili samo muškarci, obilazili sve kuće u selu, ili čak i sva sela u župi, pjevajući pritom prigodne pjesme, a domaćini bi ih dočekivali ili u kući, ili u središtu sela, te bi ih počastili i darivali vinom, kolačima, kobasicama i jajima. Od sela do sela, od kraja do kraja, čestitarski i ophodarski običaji se u manjim ili većim detaljima naravno razlikuju. Običaj blagdanskog čestitanja u Istri se naziva koledvanje ili vijolanje, dok se ljude koji na vam na blagdan dolaze u kuću pjevajući i čestitajući naziva koledvari ili kolejani. Opet, od sela do sela i od kraja do kraja naići ćemo na zanimljive razlike u sastavu i podjeli uloga u čestitarskoj grupi, u njihovim rekvizitima i kostimima, te naravno u repertoaru i čestitarskim scenarijima. Detalji koji slijede potječu iz zapisa koje sam širom Istre sakupljao tijekom zadnja tri desetljeća, i odnose se više na sjećanje ljudi “kako je nekad bilo”, nego na živu običajnu praksu.
Tako su primjerice u Oriču na Pićanštini koledvari u ophodnju išli na Novu godinu, pjevajući pred svakom kućom, svirajući na mih i sopile, a ophodnja je znala potrajati i čitavu noć. Domaćini bi ih počastili jelom i pićem, a među koledvarima bilo je i posebno zaduženih za nošenje bocuna odnosno koša, u što se skupljalo darovano vino, jaja ili kobasice. U susjednoj Gračaštini, u Merletima u Boškariji, u novogodišnjoj noći bi desetak mladića-koledvara polazilo u ophodnju, i oni bi pjevali pred svakom kućom dok ne bi probudili domaćina, koji bi ih za pjevanje nagradio kobasicama i vinom. Uz ostale “domaće pjesme”, koledvari iz Merleti izvodili su i jednu pjesmu koja se pjevala samo pri takvim čestitanjima, s otprilike ovakvim tekstom: “Fijole, stanite na noge, aš novo leto je/Gospodar će se stat, bukaletu će prontat/Gospodarica, skočite na stolicu, hitite nan klobasicu”. Ovakav tekst, koji obično počinje s “Fijole, fijole”, inače se susreće u mnogim istarskim selima, s različitim varijantama teksta i melodije.
U Batlugu su za običaj čestitanja i pjevanja u novogodišnjoj noći govorili da se “gre vijolat”. Čestitari su nosili barilu za vino, i kolac na koji su nabadali darovanu slaninu ili vješali kobasice, što bi se onda ka kraju ophodnje pripremilo i zajedno pojelo. Ophodnja je trajala do “bijeloga dana” na Novu godinu, a išlo se čak i u susjedne župe. Grupa Batlužana rekonstruirala mi je tekst pjesme kojom se u tom kraju “vijolalo” odnosno čestitalo Novu godinu:
“Fiole, fiole, na novo leto gre!
Stanite na stolicu, popadite klobasicu,
rište, rište ravno, ne odrište malo!
Ča to tamo hrahori, gospodarica orihe grabori,
misli nan ih dati, boh noj ih naplati, na nebeskih vrati!
Ča to tamo skače, gospodarica hlibe tače,
misli nan ih dati, boh noj ih naplati, na nebeskih vrati!
Ča to tamo moči, gospodarica vino toči,
misli nan ga dati, boh noj ga naplati, na nebeskih vrati!
U vašen vrtu jedan cer, boh van živi vašu hćer!
Kamo grana visi, tamo hćerka misli.
Grana visi na me, vaša hći je za me!
Otprite nan vrata, puna su van zlata!”
Sličnu pjesmu pjevali su kolejani iz Škopljaka na Gračaštini kad su dolazili čestitati u Gologorički Dol. Tekst je, po sjećanju kazivača, išao ovako:
“Oj fiole, oj fiole, stanite se gore, novo leto gre
skočila baba na stolicu, dosela je klobasicu,
ki će jednu ki će dve, kolejanon oba dve.
U vašem vrtu jedan cvet, boh van živi vašu hćer,
u vašen vrtu mažurana, vaša hći je namurana”.
Osim “Oj fiole”, kolejani su u Gologoričkom Dolu pjevali i “Zašla je zvizda Danica iza one črne gore”, te mnoge druge, danas gotovo ili potpuno zaboravljene pjesme, a u tom su kraju ophodnje kolejana trajale od božićne polnoćke do blagdana Tri kralja.
U Selini na Poreštini pričali su mi da je kod njih običaj bio Novu godinu dočekati u obiteljskom krugu, i mladi i stari bili bi zajedno, napravili bi dobru večeru, a u pol noći skupili bi se i međusobno si čestitali. Slijedila bi ophodnja od kuće do kuće, ukućani bi se zatim pridruživali povorci koja bi postajala sve veća, a posljednjih desetljeća u čestitanje bi se vodilo i tovara, pa je ta ophodnja poprimala i šaljive dimenzije. U nedalekom Baratu čestitari su se nazivali kolejani, pjevali su po kućama “stare istrijanske kante”, i u ophodnju išli samo na blagdan Sveta Tri Kralja. Mladići su tu čestitarsku ophodnju koristili i da bi “izmolili” poneki ples u svakoj kući gdje je bilo neudanih djevojaka. Na blagdan Sveta Tri Kralja u Livadama su kolejani kuće obilazili u grupama po trojica, pred kućom bi zapjevali, pa bi im domaćini otvorili i darivali ih kobasicama i vinom.
Običaj ophodnje kolejana danas je najdosljednije sačuvan u Kaldiru, i to je, uz Gologoricu gdje se prakticira malo drugačije, jedino mjesto u Istri u kome su čestitarski običaji ostali sačuvani u živoj tradiciji, ne samo u sjećanju. Večer prije blagdana Tri Kralja u velikom bi se broju skupili muškarci “iz cilega komuna”, te bi pošli u obilazak svake kuće, najprije po Kaldiru, a zatim po svim selima u komunu.
Trojica kostimiranih među kaldirskim kolejanima imaju uloge Triju Kraljeva, drugi nose košare, bocune ili plastične kanistre, a na čelu povorke je velika, od papira razapetog na drvenom okviru napravljena zvijezda u kojoj gori svijeća, simbolizirajući zvijezdu koja je u vrijeme rođenja Isusovog pokazivala put Gašparu, Melkioru i Baltazaru. Kad kolejani dođu na prag kuće, dočekaju ih zatvorena vrata i ugašena svjetla. Većina ostaje pred kućom, a “Tri Kralja” kucaju na vrata i dozivaju: “O, župane Tone!”, (ili kako se već domaćin zove), “tu su došli kolejani s poštenega mesta na vaše poštene vrata, ako ćete da vas malo razvesele i zakantaju!”. Kad domaćin otvori vrata, slijedi pjesma, zatim se iznose i “kraljevima” uručuju darovi, obično kobasice, jaja, vino, kolači i voće. Protokol zahtijeva da se na svakom daru domaćinima uputi zahvala.
Za dobivene kobasice izgovara se zahvala: “To je jedan dar bogu i ljuden drah, koliko je tu bokunići, toliko da bi bilo praščići, svaki da bi stori četire kvintali i da bi stori sto metri klobasic”, a na sličan način se, uz duhovito pretjerivanje, zahvaljuje i za darivana jaja i vino. Ako je domaćinovo vino na cijeni, znalo se i dometnuti: “Ku ga ne morete sami popit zovite nas da van pomoremo”. Nakon ovog protokolarnog darivanja i zahvaljivanja otpjeva se završna pjesma i put nastavi prema sljedećoj kući, a sutradan, na blagdan Sveta Tri Kralja, u župnoj crkvi u Kaldiru održava se svečana misa tijekom koje tri kolejana koji su prethodnu noć imali uloge “Kraljeva”, župniku na oltar prinose darove – prvi nosi veliki kolač (ukrašeni slatki kruh), drugi nosi kobasice i jaja, treći bocun vina. Župnik nakon mise izreže kolač na komadiće i podijeli ga nazočnima, a istog dana poslijepodne, za sve župljane i njihove goste priređuje se fešta, uz čašćenje darovima koje su sakupili kolejani – kobasicama, jajima, vinom i kolačima.
U Brestu pod Učkom kolejani danas više nažalost ne postoje, iako su u novijoj povijesti sela odigrali važnu i zanimljivu ulogu. Breški kolejani bi se nekoć počinjali pripremati za čestitarsku ophodnju već na Novu godinu, prikupljali su novac, drva i namirnice za večeru na dan ophodnje i za obilježavanje blagdana Sveta Tri Kralja u kome je sudjelovalo cijelo selo. Uoči blagdana skupili bi se oko osam sati, večerali prženi “drob od ovce”, izabrali svog župana, i počeli ophodnju selom. Kad bi došli do neke kuće, domaćin bi im otvorio vrata, ponudio jelom i pićem, i zatim se za sitnu cijenu (jednu liru) naručivalo koledvanje, pjevanje pjesme upućene određenoj osobi, najčešće djeci. Domaćica bi pred kolejane položila posebno za tu priliku ispečen “hleb”, kojeg bi primao i na njemu zahvaljivao kolejanski župan. Nakon što bi za županom svi kolejani ponovili “amen”, “hleb” bi stavili u bisage i produžili put do sljedeće kuće.
Neposredno poslije Drugog svjetskog rata breški su kolejani zamalo pali u nemilost tadašnjeg režima. Sretni što je nakon pada fašizma, koji im je branio kolejane, došla “sloboda” i što mogu ponovno obnoviti stari običaj, kolejani su se skupili u oštariji, cijelo selo se slilo da pomogne u pripremama, kadli iz Lupoglava stižu dva “milicionera” s naredbom o zabrani održavanja kolejanske povorke. Mještani su negodovali, predstavnici “narodne vlasti” bili su uporni, napetost je rasla, sve dok jedna žena nije kliknula: “Hoćemo Tita i hoćemo kolejane!”, za čim je slijedilo skandiranje svih mještana: “Tito-kolejani! Tito-kolejani”. Tada su “milicioneri” “stišali ton”, prihvatili ponuđeno piće, pozdravili se i otišli, a kolejani su i te večeri i kasnijih godina nesmetano pošli u ophodnju, dok nisu nakon nekoliko desetljeća odumrli zajedno s mnogim drugim starim tradicijama.
Fotografije kojima je ilustrirana ova objava snimio sam tijekom ophodnje kaldirskih kolejana 2001. godine. Tada su kolejani u ophodnji još nosili veliku bijelu zvijezdu petokraku; kasnijih godina je ona promijenjena u šestokraku.
Davor ŠIŠOVIĆ
