Jedna od ugodnijih jesenskih vijesti s pazinskog placa je kad stignu prvi kesteni, ili kako ih mi tu doma zovemo – kostanji. S ove strane Učke kesteni nigdje nisu tako veliki kao lovranski maruni, ali su, kažu mnogi koji su uz njih odrasli, slađi, slasniji kada ih se jede.
A kostanji su društvene namirnice, njih nikad nećemo spremati samo za sebe, nego uvijek za društvo, obitelj, goste, pa i kada se poslužuju na nekim javnim prostorima, često služe kao prateći zalogaji za zajedničko kušanje i komentiranje, recimo, mladog vina.
Stigli su dakle prvi kostanji na pazinsku tržnicu, i baš ih je zgodno vidjeti onako izložene između vrganja, mladog luka i fragole, a o cijeni nećemo, ionako je onom koji kupuje uvijek preskupo, a onom tko ih prodaje prejeftino.
Iskoristio sam priliku da se malo raspitam gdje Pazinci beru kostanje, a dobiveni odgovori pokazuju da bliža okolica Pazina na koju god stranu okreneš čuva poneko njihovo stanište, više ili manje brojno.
Osim poznate šume Lovrin, u kojoj se nalazi i nekoliko stoljetnih stabala pitomog kestena, debala debelih i do dva metra, kesteni se beru i u okolici sela Kuhari, Ježenj, Mečari, vjerojatno još ponegdje, a ja se sjećam da smo u vrijeme moga djetinjstva ponekad na kostanje hodili u šumicu iznad Istraplastike, ne znam sad kako se ta lokacija zove.
U velikoj većini slučajeva ćemo kostanje, bili oni kupljeni ili ubrani u prirodi (ali, upozorili su me mnogi, prije „berbe” bi se trebalo raspitati čiji su to kostanji, smije li ih se tu brati ili zadiremo u nečije privatno vlasništvo, u intradu koja je kroz godinu njegovana i čuvana) pripremati tako da ih zarežemo pa zatim ispečemo, to je klasika.
Sjećam se međutim da su meni kostanji bili jako dobri i kuhani, no kad sam ih u novije vrijeme kuhao, pokazalo se da je vrlo problematično oguliti ih tako da ostanu cijeli. Ako netko ima savjet kako skuhati i zatim efikasno oguliti kuhane kestene a da se ne raspadnu, rado bih ga čuo!
Davor ŠIŠOVIĆ
SADRŽAJ POD POKROVITELJSTVOM GRADA PAZINA
