Ne znam kakva su vaša iskustva, ali ja ove sezone nemam sreće s breskvama. Štogod se od ovog lijepog i inače slatkog i ukusnog voća dosad našlo, ne samo na pazinskoj tržnici već i u voćarnama i trgovačkim centrima, a i na tržnicama i sajmovima u drugim istarskim gradovima, imalo je neke mane.
Najčešće bi to bile izgledom lijepe breskve, koje mame izgledom i veličinom, samo što su na opip dosta tvrde. Dobro, računamo da će kod kuće za nekoliko dana dozrijeti, ali se to ne događa: kora će im se smežurati i mjestimično će čak početi truliti, ali smekšati se neće, ostat će tvrde gumasto-stiroporne konzistencije, i još, što je najveće razočaranje, potpuno bezukusne.
Ništa bolje nije ni s našim domaćim breskvama vinogradarkama: s veseljem smo ih dočekali kad su se pojavile na placu, ali prvi kušani primjerci bili su nejestivo gorki. I kad su malo-pomalo dozrele i smekšale i počele dobivati prve trule točkice po sebi, ostale su gorke, ni traga onom poznatom okusu u kome je doduše gorčina obavezna, ali u mnogo manjoj mjeri i skladno izbalansirana sa slatkoćom.
Vrtim po memoriji priče o breskvama iz naših krajeva, jer iako se možda tako ne čini, prisutno je ovo voće u nas već jako dugo. U nekim krajevima zapadne Istre od bresaka čak rade napitak kojeg tamo zovu „supa” (za sve nas druge supa je, naravno, nešto drugo), a radi se o breskvama nasjeckanima u crno vino, koje se iz velikih posuda dijeli na feštama i druženjima. Ta „supa” s Poreštine je zapravo isto što i sangria, i kulturološka je zanimljivost da se takvo što pojavilo u našim krajevima i čak ušlo u lokalne običaje.
No, sve me strah da se ove sezone neće uživati u takvoj supi ili sangriji, jer breskve se, naprosto, „nisu ponesle”, ni kod nas, a očito ni drugdje u svijetu.
Davor ŠIŠOVIĆ
SADRŽAJ POD POKROVITELJSTVOM GRADA PAZINA
