Desetljećima se već u promociji istarskog maslinovog ulja koriste stihovi rimskog pjesnika Marcijala, u kojima on hvali rodni grad Kordobu uspoređujući njegovu izvrsnost s istarskim maslinovim uljem. Međutim, ovakva je propaganda na više razina neistinita odnosno lažna, odnosno, kako ćemo sada pokazati, Marcijal uopće ne hvali istarsko maslinovo ulje onoga doba u kontekstu kojim bismo se mi danas mogli ponositi.
Ova zabluda s Marcijalovim spominjanjem ulja iz Istre rezultat je površnosti, neznanja i profesionalne neodgovornosti onih koji su spomenuti citat koristili u afirmativnim tekstovima, pa i znanstvenim radovima, o istarskom maslinovom ulju. Našavši nekoć takve navode u našoj literaturi, ranije sam i sam citirao navodnu Marcijalovu naklonost istarskom maslinovom ulju, sve dok me dobronamjerni znalci nisu upozorili da citiram nešto što je pod jedan: loše odnosno pogrešno prevedeno, i pod dva: pogrešno protumačeno, s potpunim ignoriranjem konteksta spomenutog citata.
No, navedimo napokon taj citat, odnosno, nekoliko njegovih verzija. Ovog prvog je preveo ugledni hrvatski latinist i najveći ikada stručnjak za antičke tekstove o Istri, dr. Mate Križman, a citiram ih prema članku o povijesti istarskog maslinarstva starijeg mi kolege Ratka Radoševića iz Glasa Istre od 4. prosinca 2022. godine:
„Kordubo, koja si rodnija od uljevitog Venafra, a savršena koliko i ulje u amfori iz Istre.”
Iz ovog citata nije baš sasvim jasno, ali logika tumačenja ovog stiha najviše vuče da se tu radi o amfori iz Istre a ne o ulju iz Istre. Onima koji znaju latinski, možda će biti lakše kad pogledaju original:
„Uncto Corduba laetior Venafro,
Histra nec minus absoluta testa”
U hrvatskom izdanju knjige Epigrami autora Marka Valerija Marcijala (Matica hrvatska, Zagreb, 1998.) prevoditeljica Marina Bricko ova je dva stiha prevela ovako:
„Ulje, Kordubo, bolje od Venafra imaš,
ćupove istarskima ravne”
Ovakav prijevod nam sasvim nedvosmisleno govori da Marcijal ne hvali ulje iz Istre nego ćupove odnosno amfore iz Istre, a tadašnje istarska proizvodnja amfora (prvo stoljeće nove ere, pred čiji kraj je živio i stvarao pjesnik Marcijal) bila je respektabilna za cijelo područje Rimskoga carstva, dok je za maslinovo ulje Marcijalovim suvremenicima to ipak bio Venafro u današnjoj talijanskoj regiji Molise.
Problem sumnjivog prevođenja i nevjerodostojnog citiranja Marcijalovih stihova u tekstovima o istarskim maslinovim uljima temeljito je raščlanio latinist Neven Jovanović u jednoj od svojih kolumni iz izvrsnog ciklusa Noga filologa, objavljivanog u časopisu za kulturu Zarez. Naslov ove kolumne bio je „Histra testa”, a objavljena je u Zarezu broj 318 od 29. rujna 2011. godine. Evo i linka na on-line izdanje 318. broja Zareza u PDF formatu, pa koga to zanima, originalni Jovanovićev tekst može pronaći na 45. stranici časopisa odnosno na 46. stranici PDF datoteke. Ja ću ovdje samo brzinski i skraćeno prepričati naglaske.
Najprije, kontekst. Marko Valerije Marcijal (Marcus Valerijus Martialis) potječe iz rimske provincije Hispanije, nakratko je pokušao razviti pjesničku karijeru u Rimu ali mu nije išlo pa se vratio u rodnu Cordubu (današnja Cordoba u Španjolskoj) gdje je uživao status ekskluzivnog „gradskog pjesnika”. Bio je zapravo neka vrsta uhljeba, plaćali su ga da piše i javno čita epigrame u kojima uglavnom hvali one koji ga plaćaju odnosno gradsku vlast.
Međutim, javljaju se plagijatori koji također javno čitaju Marcijalove stihove, jer nemaju svojih, i time zarađuju preko njegovih leđa, ili današnjim rječnikom, zlorabe Marcijalova „autorska prava”. Zato Marcijal piše ovaj epigram od 13 stihova, da bi gradske vlasti upozorio na nepoštene plagijatore i ishodio da se zaštite njegovi privilegiji, a da bi to postigao, na početku epigrama se u dva citirana stiha komplimentima „uvlači” gradskoj vlasti veličajući grad Cordubu, od kojeg očekuje a ovim epigramom suptilno i zahtijeva da ga i dalje tetoši kao uhljeba.
To je, dakle kontekst u kojem je Marcijal „veličao” istarsko maslinovo ulje odnosno ne ulje već amfore iz Istre, a u tom kontekstu lako je moguće da on uopće nikada nije ni kušao istarsko ulje niti vidio istarsku amforu već je u svojim stihovima koristio opća mjesta tadašnjeg znanja ili popularne kulture, kao primjerice kad mi danas kažemo „škotski viski” a da pojma nemamo o stvarnim odrednicama vjerodostojnosti, starosti i kvalitete tog pića.
Na loš prijevod Marcijalovih stihova na hrvatski smo već ukazali, no Neven Jovanović kao doista vrstan poznavatelj ne samo antičke književne baštine već i mijena njezina „prepoznavanja” kroz stoljeća do današnjice, upozorava da se i u popularnim i u znanstvenim tekstovima latinski izvornik ovih stihova kroz povijest mijenjao, kao što se pri prepisivanju uvijek dogodi neka pogreška. Sve okolnosti ove doista impozantno, kreativno i nadahnuto obrazložene misaono-književno-povijesno-propagandne strukture pogledajte u izvornom Jovanovićevom tekstu, a ja ću skočiti na njegov zaključak.
Jovanović zaključuje da korištenje citata Marcijalovih stihova u današnjim tekstovima o istarskom maslinovom ulju ima „mitsku i mitotvornu” funkciju jer želi nevježama pokazati da su i drevni Rimljani imali vrlo visoko mišljenje o istarskom maslinovom ulju koje je i danas „najbolje na svijetu”. Uzimajući od Marcijalovih stihova (ali i od drugih autora, Plinije Stariji je tu najčešće eksploatiran) samo ono što njima treba, što njih zanima i što može poslužiti njihovim potrebama, pa makar i po cijenu iskrivljavanja kako izvornika tako i prijevoda, današnji autori koji pišu o istarskom maslinovom ulju u Marcijalu nalaze argument da je to ulje oduvijek izvrsno, i da u toj izvrsnosti postoji dvomilenijski kontinuitet.
Ako danas imate za svoje istarsko maslinovo ulje zlatnu medalju ili šampionski naslov s nekog prestižnog svjetskog natjecanja ili ako je vaše ulje uvršteno u vodič Flos Olei, to je, danas, isto kao da je prije dvije tisuće godina o vašem ulju pisao rimski pjesnik Marcijal. A nije. Nit je pisao o istarskom ulju, niti je istarsko ulje uopće bilo tema njegovih stihova, a mi smo danas prilično uobraženi ako mislimo da na svijetu nema ljudi koji znaju da je Marcijal pisao uhljebničke epigrame i čije nas znalačko i stručno mišljenje može, ako ustrajemo na ovakvom nonšalantnom vađenju citata iz prošlosti, itekako zasramiti.
Davor ŠIŠOVIĆ
