Jedan od ljepših vinskih događaja u kojima sam sudjelovao u posljednje vrijeme svakako je Istria Wine & Walk, rekreativno-enogastronomska manifestacija kroz koju možete iskusiti idealnu kombinaciju antistresnog opuštanja i hedonizma. Zamišljena je kao hodanje kroz pitomo pobrđe Bujštine, u kome su smješteni neki od najznamenitijih istarskih vinograda, s postajama na kojima vas dočekuju odlična vina vrsnih vinara ovog kraja i birani zalogaji lokalnih ugostitelja. Znam da ima ljudi koji rado pohode svaku takvu manifestaciju, no meni je ovo bilo prvi put da hodam i kušam Bujštinom. I sigurno neće biti posljednji, jer bilo mi je sjajno.
Dobrom odazivu na ovu eno-gastro-hodačku turu je uz vrlo atraktivan ponuđeni vinski i gastro program sigurno je pogodovao i idealan dan za takvu šetnju, sunčan ali ne pretopao, s ranojesenskim ugođajem u prirodi koja okružuje hodače i kušače, i s dobrim raspoloženjem koje pršti kako iz sudionika tako i iz domaćina koji dočekuju hodače na okrjepnim postajama.
Polazilo se iz grada Buja, gdje su vas nakon prijave opskrbili praktičnom torbicom u koju su vam stavili bočicu vode i plan odnosno kartu staze, s lokacijama i popisom okrjepnih stanica i sadržajima koje na njima možete očekivati. Staza je, slijedi li se planiranim pravcima i rasporedom, dugačka osam i pol kilometara, što za normalni šetački hod znači oko dva sata efektivnog pješačenja, ne računajući zastajkivanje na okrjepnim postajama kojih ima šest, pa je za prolazak trebalo planirati barem dvostruko vremena od onog potrebnog samo za hodanje.
Prva dionica, koja nas je najprije povela nizbrdo po kameno-zemljanim poljsko-šumskim putovima, doimala se dosta dugačkom, pa se hodačima-amaterima poput mene lice ozarilo nakon što bi ugledali prvu okrjepnu postaju, sa šatorom u kojima se nudila hrana i vino, i klupama za koje su mogli sjesti hodači rehabilitirajući se od ovog prvog, doista ne baš velikog napora, iako su neki posjedali i uokolo po travi. Na okrjepnoj stanici broj 1 svoja je vina nudila vinarija Celega, i to standardno dobru svježu malvaziju, i odličan svježi chardonnay, maceriran 12 sati, ako sam dobro zapamtio, i zato vidno aromatski drukčiji od standardnih istarskih chardonnaya. Za prvu marendu ponuđen je istarski pijat s pršutom, suhim ombolom, pancetom, tri vrste sira i maslinovim uljem, proizvodima OPG-a Kadenaro., Duniš i Činić. Bilo je to vrlo ukusno i vrlo okrepljujuće, fizički i psihički, za nastavak puta blagom uzbrdicom ka drugoj okrjepnoj postaji.
Staza je bila vrlo praktično označena putokazima, nije bilo nijednog neoznačenog raskršća na kome ste mogli krivo skrenuti, a u nastavku puta već nekoliko minuta nakon polaska s jedne postaje u vidokrugu bi vam se pojavila sljedeća. Tako se i postaja broj 2 ukazala na padini prekrivenoj obranim vinogradima, koji bojom svoga lišća odaju kojom su sortom zasađeni: putem smo saznali da lišće u vinogradima crnih sorti brže mijenja boju u jesenje crveno-smeđe tonove, a i inače je njihova zdrava zelena boja tamnija, od bijelih.
Na postaji broj 2 čekala su nas vina vinarija Clai i Degrassi, kao i vrlo dobrodošli topli obrok, maneštra s bobićima agroturizma Radešić. Klupe za odmor i blagovanje bile su kreativno smještene odmah uz vinograd, dodajući doživljaju dojam idiličnosti. Vinarija Clai je tu ponudila svoj bijeli Ottocento 2017., što me pak podsjetilo kako je Giorgio Clai vjerojatno jedini istarski vinar koji će s ponosom reći da to svoje najpoznatije vino, upravo taj bijeli Ottocento, najradije pije uz maneštru. No i Degrassijev izbor, refošk Terre rosse 2015., bio je odličan i nije bilo druge nego kušati jedno vino prije maneštre, a drugo nakon nje, i tako ispunjen zadovoljstvom krenuti dalje.
Treća postaja bila je vizualno možda najatraktivnija na cijeloj stazi: pored već standardnih šatora i klupa prostirala se jedna poveća lokva ili omanje jezerce, a svuda uokolo vinogradi se blago uzdižu, pa se čini kako stojimo na najnižoj točki okolnog krajobraza. Jezerce je projekt vinara Josipa Frankovića, koji je tijekom dana vodio jahačke ture po stazi, a kako smo ga zatekli u predahu upravo na njegovoj zemlji, jer na trećoj postaji nuđeno je njegovo vino, odao nam je da u skoroj budućnosti nedaleko tog jezerca planira podignuti kušaonicu, a u malo daljoj budućnosti u nastavku će izgraditi i novi vinarski podrum, u koji će iz Buja u potpunosti preseliti proizvodnju. Bit će to svakako atraktivno i zanimljivo mjesto za neke buduće posjete.
Tu smo kušali Frankovićev sauvignon blanc 2020., sve popularniju sortu u Istri, i iznenadili se kako je ne samo izvrstan u ovakvim okolnostima kad nam nakon pješačenja treba neko ugodno osvježenje, već i kako je prilično osebujan u odnosu na istu sortu kod drugih, iako još ne previše brojnih, istarskih vinara koji su dosad prigrlili sauvignon blanc. Crna protuteža ovom Frankovićevom vinu bio je teran Rico 2015. iz vinarije Vorić, još jedna potvrda kako ona jako hvaljena berba iz 2015. godine još uvijek, šest godina poslije, priređuje ugodna iznenađenja. Uz ova je vina kao zalogaj ponuđen „istarski tapas” bujske oštarije Rondo, zapravo kroasan punjen namazom od skute i vlasca sa suhim istarskim ombolom i kobasicama, odlično pogođena kombinacija okusa i tekstura.
Prema četvrtoj postaji krećemo praćeni zvukovima jedne od dražih mi pjesama Beatlesa, „Across the Universe”, u živoj izvedbi, što je još jedan od detalja koji doprinosi atraktivnosti ove postaje: čovjek s gitarom koji dočekuje i ispraća hodače koji jedni dolaze dok drugi odlaze i ponavljaju se ti ciklusi uvijek s drugim akterima kao što se i stihovi rečene pjesme ponavljaju uz blage melodijske modifikacije. Svi smo toga dana, a bilo nas je mnogo i službena brojka doista nije važna, bili ujedinjeni u nesvakidašnjem doživljaju u kome su se smjenjivali fizički napor i fizički užitak, mentalno opuštanje i radoznalost u stjecanju novih dojmova i informacija. Nastavak puta od treće postaje odnosno Frankovića prema četvrtoj postaji odnosno Kozloviću bio je obogaćen saznanjem do hodamo kroz Santa Luciju, najcjenjeniju istarsku vinogradarsku poziciju koja je „zaradila” već nekoliko Decanterovih zlatnih i platinastih medalja, da ne spominjemo i brojna druga vrijedna priznanja za baš ovdje nastala vina. Vinograde na Santa Luciji imaju Kozlović, Franković i jednim manjim dijelom Vorić.
Na četvrtoj okrjepnoj postaji susrećemo i Gianfranca Kozlovića, putem smo vidjeli da su grozdovi terana koji su se već počeli sušiti još na trsu pa se u ćakuli dotičemo i toga, ali i nedavno usvojene zaštite momjanskog muškata europskom oznakom izvornosti, i mnogih drugih stvari. Kušamo Kozlovićenu svježu malvaziju, pa teran iz 2019., njima zalijevamo ukusnu porciju bakalara na bijelo s palentom zalivenom umakom od bakalara, rad kuhara iz bujskog restorana Sergio. Obrok je nazvan „Polenta e bacala”, stihom iz pjesme „La mula de Parenzo”, baš je zgodno to bilo primijetiti. Za razliku od Frankovićeve koja je bila u udolini, Kozlovićeva okrjepna postaja smjestila se na vršiću nevelikog brdašca s kojeg se pruža prekasan pogled uokolo, klupe za goste bile u dosta raširene baš da bi se iskoristili položaji s pogledom, a kao dodatnu zanimljivost moglo se vidjeti i barba Marčela kako plete košare, što je tradicionalna vještina koju u Istri danas prakticiraju vrlo rijetki majstori.
Iz srca Santa Lucije put dalje vodi nizbrdo kroz vinograde, do pete postaje koja je ponudom sasvim drukčija od svih prethodnih: slastičarnica Buje tu je ponudila svoje „bujske krempite” (da, u Istri se kaže „krempite” a ne „kremšnite”), a uz njih se moglo guštati u pjenušcima vinarije Bassanese iz Kaštela. Andrea Bassanese je iz svoje vinarije Vino veritas donio na kušanje tri odlična pjenušca: Bacco, La Vie en Rose i Vino degli Angeli, a za bujsku krempitu ne mogu baš sa sigurnošću reći po čemu se razlikuje od ostalih kremšnita, ali sam se uvjerio da je odlična i da se lijepo slaže sa sva tri Bassaneseova pjenušca.
I posljednja, šesta postaja bujskog Wine & Walka bila je slatka, i to dvostruko, i vinom i zalogajima. Vino je na ovoj postaji bilo nešto doista posebno: Bujska mistela, tradicionalno slatko vino Bujštine, nekada mnogo poznatije i učestalije nego danas. Recept se drži u tajnosti i nikakvim šarmom nismo uspjeli doznati detalje o tome od čega se i kako ono radi, no vjerojatno je u pitanju passito, vino od prosušenih bobica, a sorta bi mogla biti jednako muškat koliko i malvazija. Ponuđene su bile dvije inačice Bujske mistele – jedna Kozlovićeva, i druge Celegina, različite jedna od druge, a uparene s odličnim fritulama gustog pjenastog tijesta pružile su idealan spoj okusa i teksture za završetak ove fenomenalne rekreativne eno-gastro avanture.
Završetak? Ne baš, jer kako je ovo bila posljednja postaja, hodači nisu baš žurili vratiti se natrag na polaznu poziciju. Guštanje u slatkim gutljajima i zalogajima uz sve veći broj ljudi koji se okupljao na toj završnoj postaji brzo je doveo i do pjesme, pjesma je dovela i do plesa, opuštenog raspoloženja, razmjene oduševljenih dojmova te stotina okinutih selfija i zajedničkih fotografija, tako da se natrag do početne točke došlo u vrlo opuštenoj atmosferi. Muskulfiberu u nogama ni traga! Na cilju se također moglo ponešto još popiti i pojesti, kome nije bilo dosta mogao se dodatno okrijepiti i malo dalje kod bujskih ugostitelja, i vjerujem da je svakom sudioniku ovog zanimljivog pohoda pri povratku svome domu u mislima bila želja da ovako nešto svakako valja još koji put ponoviti.
Osobno moram uz obilje pozitivne energije izvučene iz ovog događaja izdvojiti i zanimljivosti koje sam saznao odnosno naučio o vinogradarstvu, vinarstvu i gastronomiji bujskoga kraja; vidio sam kako izgleda Santa Lucia iz samog njenog srca (ranije sam poznavao samo pogled prema tom vinogradskom kompleksu s ceste); kušao sam odlična vina vinara Bujštine u rasponu od još uvijek vrhunskom kvalitetom izdašne berbe 2015. preko svježih vina iz lanjske berbe do nezaboravne Bujske mistele; i doma se vratio bogatiji nego kad sam krenuo.
Poveći album fotografija s ovog bujskog Istria Wine & Walka 2021. pogledajte na facebook stranici Bookalete.
Davor ŠIŠOVIĆ
