More je oduvijek hranilo ljude koji su uz njega živjeli, ali nije sve hranilo jednako, i nije sve iz mora uvijek bilo za svakoga. U ne tako davnoj prošlosti, dok se u našim krajevima nije razvio turizam, ribari su većinu svoga kvalitetnijega ulova prodavali kako bi obitelji priskrbili tada rijedak gotov novac za kupnju onoga što bi im nedostajalo ili za dadžbine državi. I dan-danas su neki darovi mora na glasu kao hrana za siromašne, jer su nekoć služili za prehranu isključivo siromašnim ribarskim ili težačkim obiteljima.
Jedan od tih darova mora koji ni nekoć nisu dolazili na bogataške stolove, a ni danas za njih nisu zainteresirani, primjerice, obalni restorani i konobe, je posebna vrsta raka kojemu je latinski naziv Eriphia verrucosa, a pučki su mu nazivi grmal, grmalj, grancipor, grancipover, kosmač, kosmej, runjavac ili žbirac, kako gdje.
Grmali su morski rakovi ovalnog tijela sa snažnim kliještima nejednake veličine: većim kliještima ovaj rak lovi, a manjima se hrani. Boja oklopa mu se prelijeva od crveno-narančaste do zelenkasto-crne. Obitava u plićacima i škrapama, a aktivan je noću dok se danju uglavnom skriva. Lovili su ga obično za vrijeme oseke, kada bi pojedini primjerci ponekad ostali na suhom pa bi ih se moglo pokupiti rukama, ili bi ih se iz šupljina ispod kamenja izvlačilo metalnim kukama ili čvrstom žicom savijenom na kraju.
U Istri ih se u starije doba pripremalo isključivo na brodet, bez ikakvih drugih dodataka, uz tjesteninu, rižu ili palentu kao prilog, a u Funtani (ribarskom mjestu između Poreča i Vrsara) su, kako mi je pričao najstariji funtanjanski ribar Mario Ipsa, brodet od grmali često jeli sa fužima. Od 2013. godine se u Funtani početkom jeseni održava Fešta od grmali, u sklopu koje se održava i natjecanje u pripremaju brodeta s grmalima, i to je jedina prigoda u godini kada se grmali mogu kušati na nekom javnom mjestu: u ugostiteljskoj ponudi ih, barem u Istri, uopće nema.
Ovu vrstu raka u Istri zovu GRANCIPOL (Opatija, Lovran), GRANCIPOR (Rovinj, Vrsar, Tar, Izola, Umag, Ližnjan, Medulin), GRANCIPOVER (Žminj), GRANCIPOVERO (Vrsar, Izola), GRMA odnosno u množini GRMALI (Funtana), i GRMALJ (Banjole, Premantura).
Iz popisa se vidi kako u Istri danas prevladava naziv GRANCIPOR, no u nekim mjestima kažu da je stariji naziv bio GRANCIPOVER(O), što direktno aludira da je ovaj rak nekoć bio hrana za siromašne. Zanimljivo je da nazive za ovog raka nalazimo i u unutrašnjosti Istre, što je vjerojatno odjek negdašnjih lokalnih trgovačkih putova, kada su ribari dio ulova kojeg nisu mogli prodati na obali, nosili na prodaju seljacima u unutrašnjosti.
U nabrojanom nazivlju za ovog raka u oči upada funtanjanska iznimka s nazivom GRMA, pri čemu je u izgovoru naglasak na zadnjem slogu. Prema nekim mišljenjima taj su naziv u Funtanu donijeli doseljenici iz Dalmacije, što može koincidirati i s nazivom GRMALJ na krajnjem jugu Istre. Kako su na kulinarskim portalima jela s grmalima prilično zastupljena, možda ovog raka, čiji kapitalni primjerci mogu doseći težinu i do jednog kilograma, tek čeka zanimljiva gastronomska budućnost.
Davor ŠIŠOVIĆ
