Krava daje mlijeko, pčela daje med… stih ove popularne pjesmice zapravo dočarava prosječno opće znanje (ili neznanje) o prirodnim procesima u kojima, uz malu pomoć čovjeka, nastaju namirnice koje su naša svakodnevica. Krava se pomuze, to svi znaju, ali kako zapravo pčela daje med? Kako se “muzu” pčele? Mislim da prosječni naš sugrađanin ipak ne bi na to pitanje mogao dati jako detaljan odgovor… Znamo da postoje košnice, da pčele donose med u košnice, da pčelari iz košnica vade med… ali kako? Košnica nema špinu iz koje se med može pretočiti u teglu, tu treba učiniti još nešto…
U razjašnjavanju procesa dobivanja konzumnog meda pomogla su mi dva pazinska pčelara, Željko Ravnić koji svoj pčelinjak ima u selu Hrestenica i kod koga sam snimio prvu fazu posla: vađenje medonosnih okvira iz košnica, te Gvido Gržetić u čijoj sam vrcaoni u Zarečju snimio završne faze u dobivanju meda u obliku podobnom za ljudsku uporabu. Obojica su pčelari-veterani i osnivači pazinskog Pčelarskog društva Lipa.
Pčele u košnicu ne donose med, nego nektar. Dehidracijom i fermentacijom nektara u saću, šesterokutnoj ćeliji pripremljenoj za prihvat ličinke, med nastaje nekoliko dana nakon završetka paše, a paša je razdoblje kada određena vrsta biljaka cvjeta i “medi” odnosno stvara nektar. Biljka može cvjetati i bez da “medi”, ako primjerice u vrijeme cvatnje puše bura koja isušuje cvjetove: u tom slučaju prinos meda neće biti baš sjajan.
U vrijeme vrcanja meda pčelari su jako zauzeti, tih nekoliko dana događa se najvažnija faza njihove proizvodnje, pa sam i zato morao pojedine faze posla snimiti kod dvojice pčelara.
Zaštićen pčelarskom odjećom, rukavicama i šeširom s mrežicom koja štiti lice, Željko Ravnić je “berbu” počeo skidanjem poklopca s košnice, i zatim je iz gornjeg dijela drvenog kućišta vadio jedan po jedan okvir sa saćem punim meda, mekanom metlicom s njega nježno odstranio zatečene pčele, i očišćene okvire zatim spremao u drugu drvenu kutiju: u njoj će se okviri voziti doma, na vrcanje. Kad je odmaknuo dio košnice s okvirima koji će se vrcati, ukazala se metalna rešetka, a ispod nje se nalazi još jedan red potpuno istih okvira.
Taj donji dio košnice međutim služi za rasplod, u saća tih donjih okvira matica nese jaja i tu se izvaljuju male pčele. Rešetka je pčelarski trik: pčele i u gornjim okvirima pripremaju legla, pune ćelije medom i začepljuju ih voskom, ali metalna rešetka ima otvore koji svojom veličinom ne dozvoljavaju prolaz matici, već samo pčelama koje su od nje puno manje. Pčelari tako zapravo već stoljećima varaju pčele, ali štete u toj prevari nema ni za koga.
Ostavljam Željka Ravnića u Hrestenici da dalje vadi svoje okvire, a nastavak posla snimam kod Gvida Gržetića u Zarečju: on ima pripremljene okvire dopremljene iz pčelinjaka, ali za razliku od Ravnićevih, njegovi su upola kraći. Tako je navikao i tako mu je praktičnije, kaže, svaki pčelar ima neke svoje tajne i recepte za uspješnije pčelarenje. Unutar okvira kad je nov, položena je takozvana “saćna osnova”, ploča od voska s plitkoreljefno izbočenim šesterokutima. Te šesterokute pčele nadograđuju uvis, i tako nastaju ćelije koje se pune medom i odozgo začepljuju voskom. Znade se dogoditi da i prazan okvir, u kome nema saćne osnove, pčele ispune saćem, to se onda naziva “djevičansko saće”, jer je sagrađeno u praznom prostoru, od nule, i upravo takva djevičanska saća pčelari stavljaju u tegle kada nude “med u saću”, koji obično biva i malo skuplji.
No, da bi se dobilo “običan” tekući med, iz svih tih tisuća i tisuća voštanih ćelija med treba najprije izvući. U tu svrhu treba najprije skinuti voštane poklopce sa saća, a Gvidova supruga Silvana pokazuje kako se to radi na dva načina: špaculom i nožem.
Odrezani vosak odlaže se na rešetku, tako da se iz njega iscijedi zaostali med, pa se zatim šalje na preradu, a okviri iz kojih se tek sad zazlatio i počeo cijediti gusti tekući med slažu se u ležišta vrcaljke. Danas su u upotrebi električne, no bilo ih je nekoć i na ručni pogon. Vrcaljke su uređaji u kojima se pod djelovanjem centrifugalne sile izazvane brzom vrtnjom med izdvaja iz saća i kroz špinu na dnu uređaja izvrcani med curi u kantu, a kad se kanta napuni, med se pretače u bačvu.
U ovoj fazi med je mutan, u njemu su umiješani brojni vidljivi i nevidljivi komadići voska, i tek se u bačvi, tijekom višednevnog odležavanja, sav taj vosak taloži na površini, izgledajući poput neke pjene.
No, nema u njemu ništa škodljivo: nakon taloženja vosak se s površine naprosto pokupi, i u bačvi ostaje bistri med spreman za pretakanje u tegle. Nikakvo mu filtriranje ni druge vrste obrade nisu potrebni (osim u nekim postupcima dorade, primjerice pri izradi kremastog ili aromatiziranog meda).
Tijekom cijelog ovog opisanog postupka, medu ništa nije dodavano, ništa oduzimano, nikakve termičke obrade nema, nikakvih kemijskih tretmana. Ono što je u košnici bilo u tisućama ćelija voštanih saća, to isto je ono što dobivate u teglama kada kupite med, barem kod naših pčelara. Znam, vidio sam svojim očima.
Davor ŠIŠOVIĆ
