Večer uoči blagdana Sveta tri kralja posebno je svečana u župi Kaldir nedaleko Motovuna: u tom kraju i dan danas, prema drevnom običaju, svaku kuću u župi obilaze kolejani, pjesmom čestitaju blagdane, primaju darove, i na njima zahvaljuju željama za plodnu i rodnu predstojeću godinu.
Svaka kuća s veseljem i radosnim iščekivanjem dočekuje kolejane, nekima je to i najočekivaniji događaj u godini, i mnogi su mještani angažirani u ovom lijepom običaju: neki kao nositelji uloga i dužnosti u kolejanskoj povorci, neki kao pjevači, neki kao logistička potpora, a u svakoj se obitelji toga dana i pripremaju raznovrsni slani i slatki zalogaji i okrepljujući gutljaji kojima će se kolejani dočekati.
Kolejanski ili koledvarski običaji nekoć su bili rašireni po cijeloj Istri, ali do danas su kao redovita živa tradicija sačuvani jedino u Kaldiru i Gologorici. Kaldirski su kolejani iznimni jer iz predvode kostimirana Tri Kralja, na čelu kolejanske povorke nosi se velika zvijezda, a zadaća i moralna obaveza je da kolejani u toj predblagdanskoj noći obiđu svaku, baš svaku od osamdesetak kuća u kaldirskome komunu odnosno župi.
Kolejani se okupljaju nakon večernje mise na kojoj se tradicionalno blagoslovi voda. Na čelu povorke hoda zvjezdonosac, a ove je godine to bio Mihael Bertoša. Za njim slijede kostimirana tri kralja: Josip Pino Štefanić kao Melkior u crvenom plaštu, Ivan Štefanić kao Gašpar u žutom plaštu te Željko Bertoša kao Baltazar u zelenom plaštu. Sa njima hoda i nosač košare u koju se sakupljaju darovi domaćina kolejanima, a ove godine je ta važna uloga pripala mladom Alanu Drndiću.
Običaj kaldirskih kolejana potječe iz davnina, ali s više prekida, pa čak i zabrana u vrijeme totalitarnih režima. Sadašnji kontinuitet imaju od kraja 1970-tih godina, kojeg je tek nakratko bila prekinula korona. Ranijih godina je kolejanska povorka kretala od sjedišta župe, Kaldira, pa bi tek kasnije u noći slijedio obilazak ostalih sela, no posljednjih godina se ustalilo da se mjesto početka kolejanske ophodnje svake godine mijenja, kako bi ranije došli na red oni koji su prije kolejane dočekivali tek duboko u noći.
Tako je ove godine za početak ophodnje odabrano selo Valenti, u samome dnu Kaldirske vale, zatim je na redu bilo selo Laze, i potom Bertošići, Štefanići, Štefanićev Brijeg, Paladini, Bertoši, Gali, Cvitki, Prodani, i na kraju sam Kaldir. Prostrana je Kaldirština pa se od sela do sela kolejani danas voze autima, ali se stariji sjećaju kako se nekoć cijela župa u jednoj noći prolazila pješice, i opet se stiglo obići svaku kuću.
Prema običajnom protokolu ove čestitarske ophodnje, kad kolejani dođu na prag kuće, dočekaju ih zatvorena vrata i ugašena svjetla. Većina ostaje pred kućom, a Tri Kralja, u društvu nosača zvijezde i nosača košare, dolaze do samih vrata, kucaju i dozivaju: „O, župane Ive!”, (ili kako se već domaćin zove), „tu su došli kolejani s poštenega mesta na vaše poštene vrata, ako ćete da vas malo razvesele i zakantaju!”.
Zazivanje domaćina ima i nekih iznimki. Pravilo je da se domaćina oslovljava sa „župane”, ali ako je iz te kuće odnosno iz te obitelji potekao neki svećenik, onda takvog domaćina kolejani zazivaju sa „domine”, dakle „Oj domine Ive!” (ili kako se već domaćin zove). Pitao sam aktualne Kraljeve što se događa ako je aktualna glava obitelji žena, bilo stoga što je udovica, ili zato što je muž na putu ili iz bilo kojeg drugog razloga. Nisu bili sigurni, takvi su slučajevi, kažu, vrlo rijetki i gotovo da ih se ne sjećaju.
Domaćin nakon zaziva otvori vrata i kaže „Ben, neka zakantaju”, a zatim kolejanski zbor otpjeva dio neke božićne ili čestitarske pjesme. Domaćim zatim iznosi i Kraljevima uručuje darove, obično kobasice, jaja i vino, a protokol zahtijeva da se na svakom daru domaćinima uputi obredna zahvala. Svaka od tri pojedinačne zahvale počinje riječima „To je jedan dar bogu i ljuden drah!”, a nastavak se razlikuje ovisno o kojem se daru radi.
Kralj koji je primio kobasice podiže ih do visine očiju, pokazuje drugim kolejanima i nakon početnog zaziva zahvalu nastavlja riječima: „Koliko je tu bokunići, toliko da bi van na leto bilo praščići, svaki da bi stori par kvintali i da bi stori sto metri klobasic”. Druga dva Kralja na sličan način, uz duhovito pretjerivanje, zahvaljuju i za darivana jaja i vino. Zahvala za jaja obično glasi: „Koliko je tu kupčići da bite na leto imali mijari kokoš i pulaštrići i svaki da stori baren pet-šes kili”.
Za vino se pak zahvaljuje ovako: „Koliko je tu kapljic da bite na leto imali mijari tolitri da van napuni sve bačve i bačvice, bujidore i bujidoriće, sve kjante, mižole i mižoliće”, ponekad i uz dodatak: „a i za kolejane jeno dvi demijane”. Ako je domaćinovo vino na cijeni, znalo se dometnuti još i: „Ku ga ne morete sami popit zovite nas da van pomoremo”.
U svakoj kući svaki Kralj prima po jedan dar, nakon zahvale spušta ga u košaru, a u sljedećoj se kući Kraljevi mijenjaju: onaj koji je prije primao kobasice sada prima vino, onaj koji je ranije zahvaljivao za jaja sada zahvaljuje za kobasice, i tako u krug. Time se izbjegava jednoličnost u zahvalama, a Kraljevi duhovitim improvizacijama uveseljavaju atmosferu. Primjerice, ako je u kući odnedavno nova nevjesta, Kralj koji prima jaja ubacit će u tekst svoje zahvale nakon što poželi „mijare kokoš i pulaštrići” još i dodatak „da bi nevesta celo leto imala svaki dan ča za skus”.
Rima i igre riječima su u zahvalama jako poželjni, pa ćemo tako od zahvale do zahvale često čuti i želju da „nešto ostane anke za kolejane”, a naravno da ostane, i na licu mjesta, i za drugi dan, o čemu ćemo nešto kasnije. Uglavnom, nakon ovog protokolarnog darivanja i verbalnog zahvaljivanja Triju Kraljeva, i kolejanski zbor pjeva zahvalnu pjesmu, uvijek prema sljedećoj shemi: „Alla famiglia (ime i prezime domaćina), vita giuliva, e cento anni del ciel, evviva, evviva”.
Domaćini tada izlaze iz kuće i časte sve kolejane jelom i pićem, neki se od ukućana i pridružuju kolejanskoj povorci i čestitarska se ophodnja zatim nastavlja prema sljedećoj kući. I tako osamdeset puta, kolikogod ima kuća odnosno domaćinstava u svim selima Kaldirštine.
U nastavku kolejanske ophodnje atmosfera se podiže jer se s prijeđenim kilometrima povećavaju i količine popijenog vina, pa je kolejanska završnica, obično oko tri-četiri sata iza ponoći, već u znaku sasvim razdraganog raspoloženja. Nisam se u to osobno uvjerio, ali kažu sudionici da je to doista tako, a tko od gostiju to želi osobno iskusiti – treba izdržati prvih nekoliko sati kolejanske ophodnje.
K tome, Tri Kralja su u kasnijem noćnom dijelu ovogodišnje kolejanske ophodnje dobila i zamjenu: kad više nije bilo „opasnosti” da ih snime televizijske kamere, krune i plašteve i čelne uloge u čestitarskom protokolu preuzeli su Marko Bertoša, Filip Beletić i Josip Štefanić, koji se već par sezona pripremaju za preuzimanje uloga od svojih starijih sumještana.
Kaže mi jedan od Sveta Tri Kralja da je unaprijed dogovoreno da u zadnjoj kući koja je u planu obilaska kolejanske ophodnje, umorne čestitare dočeka čobanac, prikladna okrjepa nakon naporne večeri i noći. Međutim, protokol običaja kaldirskih kolejana nastavlja se i sutradan, na sam blagdan Sveta Tri Kralja.
Na svečanoj misi u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Kaldiru tri kolejana koji su prethodnu noć imali uloge Kraljeva, župniku na oltar prinose darove – prvi nosi veliki kolač (ukrašeni slatki kruh odnosno pincu), drugi nosi kobasice i jaja, a treći bocun vina. Izbor je to od darova koje su kolejani prikupili prethodne noći, ali treba reći da ovaj običaj ima i humanitarnu dimenziju, jer dio prikupljenih darova kolejani donose i manje imućnim obiteljima u svojoj župi.
Župnik nakon mise dobiveni kolač izreže na komadiće i podijeli ga nazočnima, a istog dana poslijepodne, za sve župljane i njihove goste priređuje se fešta, uz čašćenje darovima koje su sakupili kolejani – kobasicama i jajima od kojih se priprema velika fritaja, te naravno vinom i kolačima. Time se, eto, ostvaruje zaziv iz obredne zahvale na dobivenim darovima, odnosno onaj dio kad se kaže „da nešto ostane anke za kolejane”.
Davor ŠIŠOVIĆ
