Kad se kaže da je netko posadio jedan hektar krumpira, to možda i ne zvuči kao neka senzacionalna vijest, no ako je cijeli taj hektar u sustavu certificirane ekološke proizvodnje, i ako je taj krumpir dio priče koja ima zanimljivu prošlost, a radi se i na njezinoj ljepšoj budućnosti, onda taj naš svakodnevni obični krumpir postaje zanimljiv na više načina. Spomenuti hektar zasadio je na poljima oko Kaštelira Marko Bratović, ali najprije slijedi povijesna priča.
Obično se smatra da su krumpiri u Istru došli u vrijeme Marije Terezije, budući da je ta prosvjetiteljska carica dekretima naređivala uvođenje novih kultura u poljoprivredu svoje carevine kako bi se stanovništvo spasilo od uvijek moguće, a sušama i ratovima često izazivane, gladi. No, u Kaštelirci su krumpir prvi put vidjeli vjerojatno kod francuskih vojnika koji su tu bili stacionirani u vrijeme francuske okupacije Istre odnosno tadašnjih Ilirskih provincija. Vojnici su krumpire kuhali i dijelili ih lokalnoj djeci, i vjerojatno je tu bio u priči neki postariji vojni kuhar kojega su njegovi vojnici nazivali djed odnosno na francuskom grand-père, a djeca naravno iz stranih jezika uzimaju riječi koje im se sviđaju za stvari koje im se sviđaju, pogotovo ako ih vide prvi put u životu, pa se tako vjerojatno u kaštelirskom govoru od tada uvriježio i naziv gramper za krumpir (koji se na francuskom inače zove pomme de terre odnosno u doslovnom prijevodu jabuka iz zemlje).
Lokalne legende imaju svoj razvojni put pa ne moraju uvijek slijediti logiku povijesnih činjenica, i tako se dogodilo da se kroz više od dva stoljeća naziv gramper u Istri održao jedino u Kašteliru, štoviše, Kaštelir i Kaštelirci su po tome nadaleko poznati, taj je naziv dio njihova identiteta. A i kaštelirski se krumpir oduvijek prilično cijenio, iako ga danas u općini Kaštelir-Labinci nema mnogo, pretpostavlja se da ga se godišnje proizvodi četrdesetak tona, i to na svega pet hektara površine.
Jednu petinu od ukupne količine kaštelirskih grampera proizvodi Marko Bratović, koga smo ovih dana „ulovili” na njivi na lokaciji brdo, pokraj sela Mekiši, baš dok je s obitelji sadio posljednjih 2.000 četvornih metara kasnom sortom krumpira sorte adria. Nju će brati tek u kolovozu, ali bit će grampera i prije: početkom ožujka zasadio je sorte adora i dita koje će se brati već početkom lipnja; a sredinom kolovoza sadio je sortu monalisa koja za berbu dozrijeva krajem lipnja i početkom srpnja. Značajka je Bratovićeve proizvodnje krumpira, a i cjelokupne njegove ratarske proizvodnje, u tome što je sva njegova proizvodnja ekološki certificirana. S Bratovićevih njiva dakle dolazi isključivo ekološki proizvedeno povrće, a među njime i ekološki kaštelirski gramper.
Nije jednostavno u nas u poljoprivredi proizvoditi ekološki, iako je taj način proizvodnje posebno potaknut poticajima. Naime, skoro sve što vam treba za takvu proizvodnju, od sjemena do posebno propisanih zaštitnih sredstava koja moraju biti službeno odobrena za korištenje u ekološkoj proizvodnji, mora se nabavljati iz uvoza jer toga na našem tržištu uglavnom nema. Sadni materijal s ekološkim certifikatom Marko Bratović tako nabavlja iz Austrije i Nizozemske, posebna ekološka gnojiva, kako mineralna tako i organska, nabavlja iz Italije, a zaštitna sredstva su također iz uvoza, no ona su u svom djelovanju usmjerena više na jačanje otpornosti biljke nego na uništavanje štetnika i uzročnika bolesti. Prošle sezone Bratović je svoj krumpir štitio preparatima na bazi algi koje povećavaju otpornost spram bolesti i štetnika, a ove godine se odlučio za mikorizu, biljni regenerator tla na bazi posebne vrste gljivica, kojim se odmah pri sadnji prskaju gomolji položeni u brazdu i zemlja oko njih. Ovo sredstvo također diže otpornost biljke odnosno brani ju od napada štetnika na korijen i gomolj krumpira, a povrh toga poboljšava svojstva tla. Mikorizu će Bratović ove sezone koristiti u kombinaciji s algama, a za biostimulanse koji se u ekološkoj proizvodnji koriste za pospješivanje enzimatskih procesa u biljkama se još nije odlučio.
Svatko od nas laika tko imalo poznaje uzgoj krumpira zna za krumpirove zlatice, pa je od Marka Bratovića zanimljivo čuti kako se u ekološkoj proizvodnji nosi s tim problemom. „Moj tata i moj nono imali su sa zlaticama velikih problema ali razlog tomu je što su krumpire sadili svake godine na istu površinu, bez plodoreda. Mi ih sadimo svake godine na drugu površinu, i otkad tako radimo, zlatice nismo ni vidjeli, uopće ih nije bilo!”, otkriva nam Bratović kako ovaj klasični problem u uzgoju krumpira rješava bez ikakve kemije, ni ekološke ni klasične. Ima on ekološko rješenje za još jedan krumpirov problem: klijavost. Tu također ne treba koristiti nikakvu kemiju, dovoljno je ubrane krumpire skladištiti u hladnom prostoru u kome temperatura neće biti veća od 4 stupnja. Inače, ako se krumpir drži na toplom i vlažnom prostoru, on počinje klijati već mjesec do mjesec i pol nakon berbe, a ako se drži na hladnom može potrajati mnogo dulje, čak i kroz cijelu zimu.
Zašto proizvoditi krumpir na ekološki umjesto na konvencionalan način? Bratović smatra, a njegovi vjerni kupci su valjda tome potvrda, da ekološki proizvedeni krumpir ima mnogo više okusa, da „nije onako vodenast kao onaj iz dućana”, a što se kaštelirskog grampera tiče. Veliku ulovu u njegovim svojstvima ima i ovdašnja duboka crvena zemlja. „Nekad je naša obiztelj uzgajala krumpire i u dolini Mirne, na sivoj zemlji, zbog blizine vodotoka čak smo ga i navodnjavali, ali taj je na mirisu i okusu bio mnogo blaži nego naš krumpir s crvene zemlje”, kaže Bratović.
Ekološki krumpir odnosno gramper s OPG-a obitelji Bratović već ustaljeno kupuju restorani iz šire okolice, mnogo ga prodaju i na kućnom pragu, i prodaja, kaže Marko Bratović, ide dobro, još nikad nije ostalo neprodanih zaliha iako je ekološki krumpir 30 posto skuplji od onog iz konvencionalne proizvodnje. Lani je zbog suše urod bio nešto manji, no zadnjih godina Bratović standardno sadi po hektar krumpira. Može li više, tim više što kaštelirski gramper osim stare slave prate i atraktivne marketinške aktivnosti povezane s turizmom, poput originalne kaštelirske fešte Gramperijade?
O tome brine kaštelirska poljoprivredna udruga Vitis, kojoj je Marko Bratović aktualni predsjednik, i koja usprkos nesretnim okolnostima izazvanima korona-krizom nastoji okupiti kaštelirske poljoprivredne proizvođače i prerađivače raznih profila i time osnažiti zajednički put njihovih proizvoda do tržišta. „U današnje vrijeme našem kaštelirskom gramperu treba malo jači marketing, u tom cilju svakako ćemo obogatiti i proširiti program naše fešte Gramperijade, čim se ona bude mogla ponovno održavati, a uz nju ćemo kroz godinu organizirate i druge javne manifestacije, primjerice feštu mladoga grampera, da pokažemo kakav je gastronomski potencijal naših mladih krumpira. Povećamo li tim aktivnostima interes kupaca za naše grampere, izgledno je i povećanje proizvodnje, ali prema iskustvima sa sušom zadnjih godina treba imati na umu da značajnija proizvodnja grampera neće biti moguća bez navodnjavanja”, kaže Marko Bratović. Za primjer svojim sumještanima i kolegama proizvođačima, osim što ih proizvodi ekološki, Bratović je ove sezone sve svoje grampere posadio baš na parcele koje imaju navodnjavanje, jer se za nastavak godine opet prognoziraju suše.
Priča o kaštelirskim gramperima trenutno je na razmeđi lijepe i duge tradicije, oprezne sadašnjosti u okolnostima korona krize, te optimističkog i kreativnog pogleda u budućnost. Fešte od mladega kaštelirskega grampera vjerojatno ove godine neće moći biti jer je treći val korone na uzlaznoj putanji, no poželimo da se barem tradicionalna ljetna Gramperijada uspije održati, jer će to biti znak ne samo da se kaštelirski gramper nastavlja afirmirati, već i da smo pobijedili koronu.
Davor ŠIŠOVIĆ
