Već 15. put u Barbanu je na mjesnoj Placi priređena Fešta od smokve i smokvenjaka, dražestan mali tematski samanj mnogih jesenjih plodova i delicija, kome je u centru pažnje smokva kao voćka koja je othranila mnoge naraštaje i u oskudicama nekadašnjeg doba imala veliki značaj za preživljavanje. Smokvenjak ili kako se ponegdje u Istri kaže „sir od smokav” je jednostavna delicija kojom se sušenim smokvama daje nova forma ali i mnogo veća trajnost. Najlakše bismo smokvenjak današnjim rječnikom opisali kao „energetsku pločicu”, koncentriranu masu nutritivno i energetski izuzetno vrijednih tvari, a k tome i izuzetno ukusnu.
Sajam na barbanskoj Placi okupio je poljoprivredne proizvođače s Barbanštine, ali i iz drugih dijelova Istre, pa čak i s otoka Cresa gdje se također po tradiciji rade smokvenjaci. Rade se oni uostalom na cijelome Jadranu, neki su od njih i zaštićeni, kao što je primjerice viški hib, a smatra se da je jadranskim smokvenjacima podrijetlo antičko, možda čak i starije.
Uz smokvenjake iz raznih istarskih mjesta na sajamskim štandovima u Barbanu nudile su se ponajviše smokve i druge njihove prerađevine, od sušenih smokava preko slatkog i marmelade od smokava u teglicama pa do rakija, i naravno svo drugo voće koje dozrijeva u ovo ranojesenje doba, svježe ubrano ili također prerađeno u marmelade i druge proizvode. Moglo se na barbanskoj Placi doživjeti i pravi cooking show, te kušati na licu mjesta svježe smokve ukuhane u vlastitom soku te poslužene uz skutu prelivenu medom i teraninom, ukusni zalogaji mogli su se zaliti i pokojim gutljajem barbanskih vina (mještani će vam s ponosom naglasiti da je Petar Stanković još 1825. godine pisao o barbanskom teranu!), nuđeni su i suveniri od prirodnih materijala, primjerice maslinovog drva, a demonstrirana su i drevna zanatska umijeća.
U službenom natjecanju za najbolji smokvenjak ocjenjivano je devet smokvenjaka, a ocjenjivačkoj komisiji predsjedavala je Mirjana Prgomet, ranijih godina višestruka pobjednica barbanskog izbora naj-smokvenjaka. Uoči proglašenja najboljih, ona se kritički osvrnula na opću kvalitetu ocjenjivanih proizvoda, upozorivši da je, što zbog toplog vremena a što zbog mogućeg prevelikog udjela rakije u smjesi, dio uzoraka počeo fermentirati, što negativno utječe na njihovu kvalitetu. Naposljetku, pobjednikom odnosno šampionom 15. izbora za naj-smokvenjak u Barbanu proglašen je Đino Dobrić, drugoplasirana je Milena Preden, a treće mjesto osvojio je Mauro Valić.
Zaskočili smo pobjednika Đina Dobrića, inače iz Brovinja kod Koromačna na jugu Labinšćine, i priupitali ga kako je on napravio svoj naj-smokvenjak. Evo tog šampionskog recepta.
Dobrićev je smokvenjak napravljen od smokava sorte koju u njegovom kraju zovu blazonka, koja se inače bere u drugoj polovici srpnja, ali ih je ove godine zbog kasnije vegetacije i sušnog ljeta on pobrao početkom kolovoza. „Ja ih beren kad već napola suhe na grani, mi to zovemo uvedalice, i kad su pobrane samo ih nakratko umočin u more i odmah izvadim i posušim u hladu dva-tri dana. Ne treba više, nakon tri dana ona je gotova”, pripovijeda Đino Dobrić o prvoj fazi pripreme smokava za smokvenjak. Prosušene smokve zatim opere u rakiji i odloži u kašetice, samo toliko koliko im treba da se osuše od rakije, i zatim ih samelje mašinom za mljevenje mesa. Mljevenu masu zatim treba malo zamijesiti i oblikovati, a u mljevene smokve se ne dodaje ništa drugo, osim što se pri radu s njima ruke oplahnu rakijom kako se slatka smjesa ne bi za njih lijepila. I to je to, tako Đino Dobrić iz Brovinja radi smokvenjak, odnosno kako se to kod njih zove – sir od smokav.
No, u Dobrićevom Brovinju postoji još jedan originalan tradicionalni recept za jednu slasticu od suhih smokava, koju je on malo modificirao i također donio pokazati i ponuditi na kušanje na ovu barbansku feštu. Ta slastica nažalost nema ime, barem ga Đino Dobrić ne zna, a radi se tako da se svježe smokve rastvore na polovice, poslažu jedna do druge na dasku i zatim se nožem njihova mekana sredina „zaliže”, tako da od svih naslaganih smokava nastane jedna kompaktna „plahta”, velika koliko je velika i daska na kojoj se to radi. Taj se „razmaz” suši tri-četiri dana, a zatim se pažljivo okrene, da na gornju stranu sada dođe kora nanizanih smokava, i tako se s korom prema gore suši još pet dana. Ta osušena smokvena ploča zatim se razreže na manje kvadratiće, koji su zatim spremni za konzumaciju, i malo pomalo se grickaju dokle god se ne potroše.
Đino Dobrić je smislio varijantu te brovinjske pogače od smokava, koja se radi na sljedeći način: suha pogača, napravljena na prethodno opisani način, se nakvasi likerom od smokava te premaže tankim slojem klasičnog, tek napravljenog sira od smokav, odnosno friško samljevenih suvih smokava, i zatim se cijela „plahta” zarola odnosno zamota u veliku roladu. Ako je izvorna brovinjska pogača imala, recimo, metar dugačke stranice, kad se na ovakav način nadjene i zarola dobije se štruca metar dugačka i dobar pedalj debela, i teška do desetak kila. Štruca se zatim reže na debele fete, i tako nudi kušačima. Eto kako na ovakvim događanjima tradicija susreće suvremenost, i kako se kreativnim improvizacijama nekim tradicijskim formama jestivih delicija može dati sasvim novi imidž.
Davor ŠIŠOVIĆ
Više fotografija s 15. Fešte od smokve i smokvenjaka u Barbanu pogledajte u foto-albumu na Bookaletinoj facebook stranici!
