Kroz desetljeća mog terenskog novinarskog rada u mojim je bilježnicama ostalo mnogo natuknica o temama o kojima negdje od nekog čuješ pokoji fragment, ali je to nedovoljno za novinarsku obradu teme koju tek treba, nekom drugom prilikom, malo pomnije istražiti. Jedna od tih još nerasvijetljenih tema odnosila se na prehrambene običaje vezane za datum prvi kolovoza, ili kako u Istri kažu, prvi angošta ili angušta. Prvi dan osmog mjeseca u godini nije nikakav blagdan, tog se dana ne slavi nijedan svetac (doduše, 1. kolovoza jest blagdan sv. Alfonsa Ligourija, zaštitnika oboljelih od artritisa i ispovjednika, ali on se ne obilježava nigdje u Istri), pa ipak se u nekim istarskim mjestima upravo na taj dan od davnina prakticiraju specifični običaji vezani uz neka određena jela i pića. Ono što sam dakle ranije zapisao i znao o prehrambenim običajima na prvi kolovoza bilo je da se na taj datum na Buzeštini obavezno pripremalo njoke, da su se u Brkaču pripremali makaruni sa šugom od peteha, da je u Svetom Petru u Šumi toga dana svatko od ukućana morao popiti čašu crnog vina, te da u selu Švići na Pićanštini upravo 1. kolovoza obilježavaju svoj godišnji blagdan, samanj, koji za razliku od svih drugih istarskih mjesta nije vezan ni uz kojeg sveca.
Kako se nekoliko facebook grupa posvećenih istarskim govorima i baštini i dosad pokazalo jako zahvalnim za propitivanja detalja o istarskoj baštini, običajima i nazivlju, pozvao sam članove tih grupe da kažu odnosno napišu što znaju o tome gdje se što jede i pije na prvi angošta. Odaziv je bio izvanredan, i na taj način prikupljena kazivanja vrlo lijepo zaokružuju priču o istarskim prehrambenim običajima na prvi dan mjeseca kolovoza. Evo, ukratko, rezultata tog malog istraživanja.
Njoki se doista za prvi angošta pripremaju na Buzeštini, ali i na širem području središnje i sjeverne Istre, no u nekim mjestima njoke zovu makaruni, pa to može stvoriti malu pojmovnu zbrku.
Da za prvi kolovoza pripremaju njoke odnosno makarune sa šugom od peteha potvrdili su mi ljudi iz mjesta Čiritež, Roč, Ročko Polje, Sovinjak, Sveti Ivan kod Buzeta, Buzet i Marčenegla. Jedan kazivač s Buzeštine rekao mi je da se njoki pripremaju sa šugom od divljeg zeca, a tek ako zeca nije bilo pripremalo bi se šugo od peteha. U selu Švikarija na Sovišćini (zapadna Buzeština) se prvog kolovoza pripremaju makaroni, ali tamo to nije isto što i njoki; u Zajercima kod Draguća pripremaju se makaruni – a tamo je to isto što i njoki; a u Svetom Martinu kod Buzeta se za prvi kolovoza spremalo šugo od domaće kokoši s lazanjotima (srednje širokim rezancima), koje su ponekad zvali – makaroni.
U Zamasku pak, kažu moji kazivači, se za prvi kolovoza jedu njoki sa šugom od peteha ili od govedine; u Špinovcima (Rakotule) uz njoke ide šugo od kokoše; u selima Dragućske vale za „prvi dun angošta” se također spremaju njoki (koje tamo zovu makaroni); njoki su obavezni i u Svetom Bartolu kod Motovuna; u samom Motovunu je uz njoke išla i salata od radića „od prvega taja”; u Tinjanu su se pripremali frkanci (isto što i pljukanci) sa šugom od peteha i kiseli kapuz na padelu; u Cerovlju makaruni (pljukanci) sa šugom; pljukance sa šugom od mladega peteha s pomidorima na salatu pripremali su u Kanfanaru; u Butonigi se prvog osmog spremalo fuže sa šugom od peteha, a njoki su prvog kolovoza na jelovniku bivali i u nekim mjestima izvan tog sjeverno-srednjoistarskog „bazena”, primjerice u Labincima na Poreštini ili u Čepiću na Labinštini. Zanimljiv je navod iz sela Špinovci da se za prvi kolovoza spremalo šugo od kokoše, zato jer se „peteha pojilo kad se makinalo” odnosno kad se vršilo žito.
Sporadično se, iako dosta rjeđe, posebni prehrambeni običaji na prvi kolovoza javljaju i u drugim dijelovima Istre: primjerice, u Banjolama i u Pomeru na taj dan pripremaju sardele na različite načine.
Uz spomenute njoke ili makarune ili drugu vrstu tjestenine, sa šugom od peteha ili čega drugog, na prvi kolovoza se morala popiti i čaša crnog vina, i to u sljedećim mjestima: Zamask, Špinovci, Dragućska vala, Sveti Bartol, Cerovlje, Vranja, Butoniga, Čepić, Sveti Ivan kod Buzeta, Hum, Ročko Polje, te Sveti Martin kod Buzeta, a samo čaša crnog vina, bez uobičajenog obaveznog jela (već se spremalo bilo što boljega), se na prvi kolovoza popila u mjestima Vranja, Zarečje, Gologorica i Sveti Petar u Šumi.
Vrlo lijepo kazivanje o tome što se jelo i pilo za prvi kolovoza stiže iz sela Grubiši nedaleko Pazina: „Poli nas u Grubiši je na prvi angošta mama vajka spekla frežak domaći kruh, svi smo šli u konobu, otac je razvesi z grede i nače najlepči pršut. Govori da se je tako delalo i od kad on pameti (forši i bez pršuta). Črno vino da su pili i mladi i stari, aš da su govorili da je to medežija, da gredu vele vrućine i da rabi malo popit da se ne dobije proljev”.
Ovo dosad navedeno daje nam nekakav, iako znamo da je krnji, pregled toga što se jelo u Istri na prvi kolovoza, ali još uvijek ne znamo zašto. Najsimpatičnija su objašnjenja zašto je to tako vezana uz pučka vjerovanja, pa su mi tako kazivači objašnjavali da se čaša crnog vina na dan prvi kolovoza pije zato jer se „na taj dan mijenja krv pa tijelu treba okrjepa” (Špinovci), „za forcu” (Sveti Bartol), „koliko se črnega vina popije na prvi angošta toliko ćeš krvi dobit” (Vranja, Čepić, Sveti Ivan kod Buzeta, Ročko Polje), „pije se črno vino da imaš zdravu krv cijelo leto” (Bertoši kod Pazina), „črno vino za jaku krv” (Belaj), „za dubra kri” (Sveti Martin kod Buzeta). Iz mjesta Paz pak stiže informacija da prvog kolovoza valja popiti čašu crnog vina i da je to zapravo datum od kojega se uopće počinje piti crno vino iz posljednje berbe. Slično kazivanje dolazi i iz Gologorice: „Za jis ne znan, ali prvega angošta se pilo črno vino. Kad san bi davno nikega popita zač – ta dan se je načela bačva s črnen. Ima veze i s delon va kampanji, naime, va angoštu mula teško delo i najveće tepline, a črno vino je znano kao jače i kripče, pa se je do tada pilo bielo i najraj temperano z vodun, da ne bi težake ošunjavilo ali ne daj boh sprekidalo i doli hitilo. Kako je poznato, na početku angošta vajk pade prvi dažd nakon duge suše i tepline – prima piogia d’Agosto, rinfresca mare e bosco!”.
Ovo malo facebook-istraživanje pokazalo je da su specifični prehrambeni običaji vezani uz prvi kolovoza mnogo rašireniji nego sam prije mislio ili imao uvid, iako ima i velikih dijelova Istre koji za taj običaj uopće nisu ni čuli (dio Pazinštine, veći dio Poreštine, Rovinjštine i Labinštine, cijela sjeverozapadna Istra, veliki dio zapadne i južne Istre).
Podsjetnik na običaj blagovanja njoka odnosno makaruna za prvi kolovoza u mjestima u kojima je taj običaj sačuvan, bila je i sljedeća uzrečica, sačuvana u nekoliko varijanti, prilagođenih lokalnim govorima:
„Prvi dvan angošta makarune n’ pošta” (Čiritež)
„Prvi dun angošta makarone napošta” (Dragućska vala)
„Prvi angošta njoki napošta” (Sveti Bartol)
„Prviga angošta makaroni na pošta” (Švikarija)
„Prvi don angošta makaroni na pošta” (Sveti Ivan kod Buzeta, Sveti Martin kod Buzeta)
„Prvi dan angošta njoki napošta” (Marčenegla)
Izraz „na pošta” ili „napošta” kazivači tumače kao iskrivljeni oblik izraza „napošto”, što znači „namjerno”, no smisao ove uzrečice se dobiva malo slobodnijim prijevodom s dijalekta, i ona nam govori da se prvog kolovoza naprosto moraju, obavezno moraju, jesti njoki (ili makaruni). U svim ovim uzrečicama u kojima su spomenuti makaroni ili makaruni misli se zapravo na njoke, osim u Svetom Martinu gdje se misli na lazanjote odnosno tajadele.
U dijelu mjesta odakle su se kazivači uključili u ovo istraživanje uobičajeno je da se za prvi kolovoza prvi put pripremaju njoki s mladim krumpirom, jer se inače njoki u pravilu rade od staroga krumpira (Sveti Bartol, Sveti Ivan kod Buzeta, Buzet), a to se tumači činjenicom da su do prvi kolovoza mladi krumpiri previše vodenasti pa od njih njoki ne ispadaju dobro, dok su nakon tog datuma mladi krumpiri mnogo pogodniji za njoke.
Ali, osim razloga koji proizlaze iz predaja i vjerovanja, te iz prirodnih i bioloških okolnosti, još uvijek nam fali ono „zašto”. Predajna tradicija ne raspolaže uvjerljivim povijesnim razlozima zašto bi se baš na prvi kolovoza moralo jesti ili piti nešto posebno. Dio ispitanika pretpostavlja, ne pozivajući se na pouzdane priče koje su čuli od starijih, da je ovaj običaj vezan uz obljetnicu protjerivanja Francuza iz Istre u vrijeme Napoleonskih ratova početkom 19. stoljeća, pogotovo zato što je pijetao, peteh, kojeg se najčešće blaguje za prvi kolovoza, nacionalni simbol Francuza. Međutim, završna bitka za istjerivanje Francuza iz Istre, na prostoru između Lindara i Berma, kada je kapetan Josip Lazarić s grupicom dobrovoljaca i uz pomoć seljaka iz okolnih sela porazio francusku vojsku, zbila se 4. rujna 1813. godine, pa se prehrambeni običaji za 1. kolovoza doista ne bi mogli povezati s Francuzima.
Ima, međutim, indicija da je ovaj prehrambeni običaj možda vezan uz jednu od davnih pobjeda kršćanske vojske protiv turskih osvajača, protiv nadirućeg Osmanskog carstva. Davna su to vremena, pa su se tumačenja s vremenom možda i iskrivila, no jedna od varijanti kaže nam da je nakon pobjede ujedinjene kršćanske vojske nad Osmanlijama u bitki kod Beograda koja se dogodila 22. srpnja 1456. godine, papa Kalist III ediktom naredio da se ta pobjeda zauvijek u budućnosti obilježava zvonjavom crkvenih zvona u podne. Kako je trebalo nešto vremena da glasnici donesu vijest o pobjedi u Rim, kao i da vijest o naređenoj zvonjavi u podne stigne do svih kršćanskih župa, ustalilo se vjerovanje da se ta velika pobjeda obilježava zvonjavom baš 1. kolovoza, a ponegdje se osim zvonjave ta obljetnica obilježavala, poput blagdana, i nešto boljim jelovnikom. I dvije kasnije velike pobjede nad Osmanlijama dogodile su se „negdje oko” prvog kolovoza, ali za njih nema navoda o obaveznom obilježavanju obljetnice zvonjavom. Kroz naredna stoljeća se sjećanje na razloge u međuvremenu razvijenih običaja istopilo, u mnogim krajevima je iščeznuo i običaj boljeg blagovanja na 1. kolovoza, iako je običaj zvonjave u podne opstao, ali ponegdje se, kao u manjem dijelu Istre, ipak zadržao.
Ali ipak, ne samo u Istri. Trebalo bi, naravno, pomnije istražiti prehrambene običaje i u nas i u drugim europskim kulturama, no dan-danas se na otoku Korčuli domaći stanovnici drže običaja da se 1. kolovoza obavezno priprema „kupus na tabak” (sitno isjeckani pa zatim dinstani ili kuhani kupus ili raštika). Ni oni ne pamte razlog, ali kažu da je taj običaj obaveza, baš kao što je u nekim dijelovima Istre obaveza prvog kolovoza pripremati njoke ili makarune s petehom i popiti čašu crnog vina.
Davor ŠIŠOVIĆ
