Zanimljiv razgovor poveo sam na pazinskom mjesečnom sajmu, prvog dana kolovoza, s Draganom Žufićem, kovačem iz sela Trošti nedaleko Pazina. Žufić je na sajam došao ponuditi svoje kovačke proizvode, uglavnom metalni alat za domaćinstvo i poljoprivredu, ali meni je pažnju privukao jedan malo veći predmet, položen na tlo pokraj njegovog štanda.
Riječ je o metalnom predmetu koji se sastoji od poprečne malo jače metalne prečke zavarene na nožice sa svake strane, od nožica se uvis oko pola metra dižu metalni stupići na čijim su vrhovima metalne košarice, a na stupiće su na dvije visine pričvršćene i male kuke.
Ovaj danas gotovo zaboravljeni multifunkcionalni predmet pripada tradicionalnoj opremi istarskog ognjišća. Postavljao se skroz u dno ognjišća, na njegovu poprečnu prečku naslanjale su se cjepanice (kalotine) koje bi u tom položaju lakše gorjele zbog dotoka zraka odozdo.
Kuke na stupićima služe za odlaganje pribora za održavanje vatre (popečak, mulete, lopatica, puhalnica), a košarice na vrhu stupića služe da se u jednu stavlja bukaleta u kojoj se grije vino za supu, a u drugu se stavlja šalica s kvasom od čega će se sutradan umijesiti kruh.
Danas je to uglavnom ukrasni predmet, no i nekoć je osim funkcionalnosti bio važan i njegov izgled. Imućnije obitelji su kupovale raskošnije ukrašene verzije, a Dragan Žufić mi priča da je nekoć cijena jednog takvog ukrašenijeg modela bila ekvivalent vrijednosti jednog telca. Za manje imućne postojale su verzije bez stupića i košarica, samo s nožicama i poprečnom prečkom.
Kako u Bookaletinom ‘besidarniku’ već imam zbirku i fotografija i naziva za taj predmet, pitao sam Dragana Žufića kako to zovu kod njega u Troštima, no on nije bio siguran, u sjećanju mu je da se ‘to’ ponekad nazivalo jednostavno „želizo zad ognjišća”, ali da je ponegdje čuo i naziv ‘zaklad’.
No, uz zaklad često ide i oklad, a ovaj mi je potonji naziv bio nepoznat. Dragan Žufić mi ga je ne samo objasnio nego i pokazao: riječ je o metalnoj vrpci, širokoj dva-tri prsta, oblikovanoj tako da se polaže na prednju stranu ognjišća te služi za zadržavanje širenja žara i pepela tamo gdje ne treba, odnosno izvan ognjišća. To što on zove oklad, drugdje najčešće zovu lama, obruč ili okolnica.
Pazinski samanj prvog utorka u mjesecu inače obiluje i ponudom poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, i to u svom gornjem dijelu, bliže autobusnom kolodvoru. Zanimljivo je da sam u tom dijelu samnja nabrojao pet-šest štandova s medom, od pčelara s Pazinštine i Motovunštine, i samo jednim izvan Istre, iz okolice Zagreba.
Dodatno je bilo zanimljivo što su se svi domaći pčelari odreda požalili da je ova godina bila vrlo loša za bagremov med, kojega imaju vrlo malo, ali to kompenziraju prodajući zalihe bagremovog meda iz mnogo bolje prošle godine. Pčelari sa zagrebačkog područja međutim ove godine nisu imali problema s prinosom bagremovog meda kao njihovi istarski kolege.
Zato, upozoravaju naši pčelari, uskoro kad oni rasprodaju svoje zalihe, na istarskom tržištu možemo očekivati pojačanu ponudu meda iz kontinentalne Hrvatske, ali postoji opasnost i da se pojave patvorine odnosno lažni med, pa pri kupnji treba malo pripaziti što se kupuje.
Osim meda, na sajmu se nudilo još voće i povrće, porijeklom iz Istre i izvan Istre, mliječne proizvode je ponudila sirana Fajman iz Letaja, razne proizvode nudili su znanci s drugih sajmova širom Istre, a kao jednu od najvećih zanimljivosti za kraj bilježim štand s kruhom ispečenim u – Bjelovaru.
Na tom se štandu nude tri vrste kruha ispod peke (bijeli, kukuruzni i raženi), kiflice od bijelog brašna, pogačice čvarkuše te slane i slatke sirnice. Kaže mi dečko na štandu da im se dolazak iz Bjelovara u Pazin na sajam, izračunali su, sasvim isplati. No ja se i dalje čudim kako se to isplati u Pazin dognati na prodaju bjelovarski kruh, a našim domaćim proizvođačima se mnogi slični pothvati, kažu, ne isplate.
Davor ŠIŠOVIĆ
SADRŽAJ POD POKROVITELJSTVOM GRADA PAZINA
