Temeljni, osnovni dio konstrukcije ognjišća je njegovo ložište, mjesto na kome se loži vatra. Staro tradicijsko ognjišće u ovom dijelu ima dva gradbena elementa: uredno složene i fugirane cigle (nekad su to bile kamene ploče, škrilje, ali su cigle raznih vrsta ili pločice od raznih vrsta keramike već odavno preuzele funkciju podloge za ložište), te rub odnosno okvir koji s tri strane omeđuje od zida izbočeno ložište ognjišća. Mada cigle kojima se popločuje ložište ognjišta mogu biti različitog materijala odnosno proizvodne tehnologije, sve do najmodernijih šamotnih, nazivi za njih su funkcionalno određeni, što znači da bi se ista cigla upotrijebljena za neku drugu svrhu možda drukčije nazivala.
Cigle, dakle, kojima se popločava ložište ognjišća nazivaju se MADJONI (Šćulci), MADONI (Semić), MADUNI (Krpani), MATONI (Merleti, Skitača, Labin, Orič, Rakotule), MOTONI (Škopljak, Šterna, Zrenj), OPUKI (Vranja), PEKOTINE (Rakotule), PIRAKOTE (Škropeti), PIRIKOTE (Kaštelir), TAVELE (Draguzeti, Rovinjsko Selo, Rapavel, Orbanići, Čabrunići, Kaldir, Rakalj, Selina, Muntrilj, Srbinjak), TAVELI (Paladnjaki), i TAVELICE (Valenti, Rudani).
Sličan “problem” s materijalom nalazimo i kod ruba koji uokviruje ložište. Nekad je pretežni materijal za rub ložišta bio drvo, odnosno vanjski okvir ognjišća bio je složen od tri drvene grede, pa odatle izvire i naziv za ovaj element, no nalazimo i vrlo stare kamene rubove ložišta kojima je također materijal izvorište za naziv. Smjena materijala nije prouzročila i smjenu naziva, pa se tako bez obzira je li od drva ili kamena, rub ložišta na ognjišću naziva GREDA (Škopljak), GREDICA (Draguzeti, Merleti, Srbinjak, Zrenj, Rapavel, Orbanići, Semić, Orič, Muntrilj, Paladnjaki), GRIEDA (Krpani), JERTA (Kaldir), PRAG (Draguzeti, Loborika, Trget) ili PRAH (Skitača).
Jedan od prilično rijetkih, danas uvelike i zaboravljenih predmeta koji su nekad bili u upotrebi na starinskim domaćim istarskim ognjištima je limeni ili željezni poluobruč koji stoji na prednjem dijelu ložišta, između vatre i onih koji se kraj ognjišća griju. Radi se o pet do deset centimetara širokoj metalnoj traci, dužinom prilagođenoj dimenzijama ognjišća, polukružno ili vitičasto savijenoj tako da je izbočeni dio okrenut prema naprijed, prema prostoriji. Taj je predmet položen na cigle na ložištu ognjišća, a svrha mu je zaštitna: sprečava rasipanje pepela i sitnog žara, kao i frcanje iskri prema rubu ognjišća.
Ovog se predmeta ne sjećaju u svim krajevima Istre, pa možemo zaključiti da je njegovo postojanje i upotreba ovisno o lokalnoj tradiciji, a moglo se čuti i da su taj metalni obruč imale samo imućnije obitelji. Tamo gdje se ljudi sjećaju ovog predmeta, nazivaju ga LAMA (Škropeti, Orbanići, Čabrunići, Selina), OBROČ (Zrenj), OBRUC (Skitača, Ripenda), OBRUČ (Rakotule) ili OKOLNICA (Grožnjan).
Iskoristimo priliku da navedemo i nekoliko lokalnih naziva za ono od čega ovaj predmet štiti, dakle za žar sa ognjišća. U Kaldiru žar, žeravicu odnosno ugljevlje, nazivaju OGAJ, u Ročkom Polju za užareno ugljevlje kažu VAGJI, a u Račiškom Brihu lijepim nazivom PRHAVICA nazivaju najsitniji žar.
Davor ŠIŠOVIĆ
