Vjerojatno nema mladog novinara koji na početku svoje karijere uslijed nesmotrene uporabe glagola „vršiti” nije dobio pedagoški naputak svoga urednika: „Vrši se samo žito!”, a u reportaži o Fešti na gumnu koja je pod maštovitom dirigentskom palicom Silvija Legovića održana u njegovu muzeju Traktor story pokraj jame Baredine glagol „vršiti” mogao bi se nekažnjeno upotrijebiti prilično mnogo puta.
Tradicija ove Fešte na gumnu obnovljena je, poput mnogih drugih istarskih fešti, nakon dvogodišnje korona-pauze. Nekoliko istarskih mjesta, od Svetog Petra u Šumi do Brtonigle, posljednjih je godina lijepim pučkim svečanostima oživjelo tradiciju starinske makinače, vršidbe žita pomoću starinske vršalice, uređaja koji je svojevremeno značajno poboljšao proces vršidbe žita i koristio se svugdje sve dok ga nisu istisnuli kombajni, koji su u jednom zahvatu obavljali i žetvu i vršidbu. Za razliku od tih „makinača po starinski”, Fešta na gumnu u Traktor storyju, na području općine Tar-Vabriga, u veseloj i dinamičnoj atmosferi rekonstruira cjelokupni proces od žitnog polja do ovršenog žita odnosno čistog pšeničnog zrnja, i to prikazujući kako različite tradicionalne načine žetve, tako i različite načine i tehnologije vršidbe.
Između fascinantnih izložaka traktora, vršalica, kombajna i drugih poljoprivrednih strojeva od kojih su neki čak stariji od stotinu godina, posjetitelji su se polako okupljali do predvečerja toplog ljetnog dana, i zatim se povorka, predvođena težacima, njihovim alatima i strojevima, uputila prema žitnom polju, uzgojenom baš za ovu prigodu. Sunčan i topao dan odabiran je za žetvu zato da se žito na njivi kroz dan što bolje prosuši, jer i nakon što zrnje na kraju dana bude očišćeno, ono će se morati još dodatno prosušivati prije nego što ga se bude moglo mljeti.
Prvi prikazani način žetve bio je onaj najdrevniji: ručna žetva pomoću srpa. Žeteoci i žetelice bi lijevom rukom uhvatili jednu grst stabljika pšenice, a desnom rukom u kojom drže srp odrezali bi stabljike što bliže tlu. Odrezana grst slaže se na hrpu sve dok tih stabljika ne bude dovoljno za vezanje u snop. U žetelačkom timu barem jedna bi osoba bila zadužena za vezivanje snopova, a to bi činila tako da jedan stručak pšeničnih stabljika upotrijebi kao uzicu za vezivanje. Posebna je to vještina, jer pšenične stabljike i nisu jako dugačke kao što se čini, a snop treba biti čvrsto vezan dok se ne doveze doma radi vršidbe.
Drugi pokazani način žetve bio je košnja ručnim kosama. Za razliku od košnje trave, kada je cilj presjeći stabljike trave i postići da se pokošena trava ravnomjerno rasprostre po tlu radi efikasnijeg sušenja, za žetvu pšenice na kose se montira poseban dodatak koji sakuplja stabljike u pravilne hrpice kako bi ih se kasnije lakše vezalo u snopove. Po svemu drugom košnja pšenice ne razlikuje se mnogo od košnje trave: široki zamah, sinkronizirani rad više kosaca, povremeno brušenje oštrice kose. Po jednoj se stvari ova dva tradicionalna načina košnje razlikuju od onih koji su pokazani nešto kasnije: dok se želo i dok se kosilo, često se znalo i zapjevati, pjesma bi ozarila umorna i znojna lica i dala snage za nastavak ovog napornog posla.
Kod uporabe motornih strojeva pjevati nije imalo smisla jer se pjesma ne bi čula zbog buke motora, a u radu sa strojevima sudjeluje i mnogo manje ljudi nego u žetvi srpom i kosom. Prvo je demonstrirano kako radi motorna kosilica-samovezačica, kojom se stabljike pšenice okomito režu, te uvlače u mehanizam stroja koji ih automatski vezuje u snoplje, upotrebljavajući konopac za to strojno vezivanje. Iza takve kosilice na njivi ostaju vezani snopovi, koje treba samo pokupiti i odvesti ih gdje treba.
Za kosilicom su slijedili kombajni: najprije jedan malo starije proizvodnje i jednostavniji, a za njim drugi, moćniji, veći i boljih mogućnosti. Kombajn je uređaj koji odjednom obavlja i žetvu i vršidbu: požnjevene stabljike pšenice ulaze u unutrašnjost stroja koji ih odvaja od zrnja, zrnje pakira ili u posebne spremnike ili odmah u vreće, a slamu i pljevu izbacuje natrag na njivu.
Žetva je jedan od najvažnijih godišnjih poslova na seoskom poljoprivrednom imanju, njome se osigurava najvažnija sirovina za prehranu kroz cijelu godinu, brašno, a ono je sirovina i za kruh, i za tjestenine, i za razne kaše i druga jela pripremana kako u svakodnevici tako i u svečanim prilikama, pa zato nije čudno što su napretkom tehnologije brzo i lako prihvaćane sve inovacije kojima je taj posao ubrzavan i tehnički poboljšavan. Na jednoj od intepretacijskih ploča u muzeju Traktor Story to je zorno prikazano podacima: jedan hektar s koga se moglo dobiti oko 4 tone pšenice, deset radnika bi ručno poželo srpovima ili kosama za 80 sati rada; obična motorna kosilica taj bi posao obavila za četiri sata ali je trebalo još četvero radnika za vezivanje snopova; dok bi motorna kosilica-samovezačica koju opslužuju dva radnika jedan hektar pšenice požela za dva sata.
U sva tri ova slučaja žito je još trebalo dovesti doma i blizu kuće ovršiti motornom vršalicom, za što je potrebno 12 radnika i dodatna 4 sata rada. Kod žetve i vršidbe kombajnom dovoljan je jedan jedini radnik koji cijeli posao na jednom hektaru obavi za svega pola sata. Uz ove tako zorne pokazatelje napretka, upravo je dirljivo kako su stara umijeća ručne žetve žita, a i alati koji su za to potrebni, ostali sačuvani.
Nakon što je pokazna žetva na njivi dovršena, snopovi žita dovezeni su do gumna, kamenim zidom ograđenog i kamenim škriljama popločenog okruglog prostora na kome se žito vršilo na tradicionalne načine. Isti snopovi žita poslagani uokrug oko središnjeg stupa na gumnu poslužili su za dvije demonstracije najjednostavnijih odnosno najprimitivnijih načina vršenja žita. Prvi način je ručnim alatkama koje se nazivaju cipi (ne postoji jednina, jer je to naziv za dva podeblja štapa, jedan duži i jedan malo kraći, međusobno vezana kratkom spojnicom od konopca ili kože). Radnici na takvoj vršidbi drže dulji štap u obje ruke, te jakim zamasima lupaju po žitu kraćim štapom, postupno se krećući uokrug. Cilj ovog postupka bio je lupanjem odvojiti zrnje od klasja i stabljika. Takav je posao trajao prilično dugo, a kad bi se ocijenilo da je dovršen, vilama i grabljama bi se pokupila slama, a pljeva bi se od zrnja odvajala ili prosijavanjem ili bacanjem u zrak pomoću širokih plitkih posuda ili košara, pa bi vjetar raznosio lakšu pljevu dok bi dolje ostalo čisto zrnje.
Drugi postupak bio je malo efikasniji, jer je tražio manje ljudskog rada: po žitu je gazila stoga, obično volovi ili magarci, vezani konopcem za središnji stup. Trebalo je paziti da se u trenutku kada stoka uslijed namatanja konopca oko stupa zbog kružnog kretanja dođe preblizu stupa, životinje okrene u drugom pravcu; tako se ravnomjerno gazila cijela površina gumna. Kad se procijenilo da je gaženja dovoljno, životinje se odvelo s gumna, a zrnje se odvajalo od slame i pljeve jednako kao i nakon lupanja cipima.
U postavi muzeja Traktor story izloženo je više modela vršalica, no Silvio Legović se ovog puta odlučio demonstrirati strojnu vršidbu pomoću jednog od najstarijih modela iz svoje zbirke. Ova je vršalica dvodijelna odnosno sastoji se od dva zasebna uređaja: prvi uređaj, remenom vezanim za motor traktora, odvaja klasje od stabljika, dok drugi, koji se pokreće ručnim okretanjem pogonskog dijela, usitnjava klasje i odvaja zrnje od pljeve. Nije nimalo lak taj posao, pogotovo onome koji je bio zadužen za okretanje ručke, no zadovoljstvo na licima kako se vršidba sve više primiče kraju govori da je to trud u čije se rezultate vjeruje, jer tko se tako i toliko namučio, osigurao je hranu za obitelj. Zato se završetak žetve i vršidbe uvijek dolično proslavljao, a nastavak fešte u Traktor Storyju bio je upravo proslavljanje dovršetka jednog teškog ali obaveznog i neizostavnog posla, makar za ovu priliku to bilo samo demonstracijski.
Imali su posjetitelji Fešte na gumnu, nakon što su s guštom odgledali sve predstavljene radove i veselo zapljeskali težakima, koje je također čekala zaslužena marenda, na raspolaganju štošta za pojesti i popiti, a Silvija Legovića, organizatora i dirigenta cijele ove poučne i zabavne predstave, smo na kraju zamolili da predstavi sve uključene izvođače. Neka oproste ono koje ćemo možda izostaviti. Srpovima su pšenicu žele Ester Diklić, Nevenka Kocijančić, Mariza Jugovac, Slavica Ezgeta i drugi iz etno-skupine Nigrignanum iz Labinci, kosci su bili Mario Gašparini i Igor Cvitko, kosilicom-samovezačicom je upravljao Nini Legović, kombajne su vozili Damir Lukež, Roberto Legović i Mateo Legović, cipima su žito vršili Helga Diklić, Sara Diklić, Nini Legović i Igor Cvitko; Drago Žužić je vozio snopove iz vale, a na makini su pšenicu ovršili Leonard Janko, Igor Cvitko, Nini Legović i Silvio Legović. Tovare je po gumnu vodio Mario Gašparini, a svog je tovara doveo i Nevio Valenta.
U kulturnom i zabavnom programu sudjelovale su pjesnikinje Nevija Cvitko i Antonija Krajina, glazbom su atmosferu podizali Trio Divan te sastav 2B&B, na gumnu su zajedno kao Trio Mediteran zapjevali Hari Herak, Mario Gašparini i Silvio Legović. Daja Legović je na glavi u manigalima donijela marendu težakima na gumno i poslužila ih bukaletom vina, domažim kruhom i kobasicama iz masti, Helga Diklić je pokazivala kako se mijese pljukanci, istarku supu pripremao je Igor Rimanić, a o logistici i prehrani brinuli su još Marija Legović, Dorijana Mandić, Damir Grokša, Rasim Drkić i Ana Legović, a treba na kraju spomenuti i Marina Baldinija, koji je kao moderator publici objašnjavao što se i zašto radi, koji se alati i oprema koriste, moje su metode i svrhe poslova koji su se trenutačno demonstrirali, a na kraju je podsjetio i na jedno izumrlo zanimanje i na alat kojemu bi danas kad ga se vidi bilo prilično teško odrediti svrhu. Fatur je, kazivao je Baldini, bio nadzornik zadužen za procjenu kvalitete žita, što je bilo važno kod određivanja njegove cijene, a sa sobom je uvijek nosio alatku, koju je i Baldini toga dana stalno imao sa sobom: dugački metalni šiljak s malim utorima različitih veličina: prema tome u koji utor pristaje zrno pšenice iz količine koju fatur procjenjuje, mogla se odrediti kvaliteta čitave žetve. Od zanimanja fatur, tumačio je Baldini, nastala su danas raširena istarska prezimena Fatur, Fator ili pak Fatorić.
Recimo još na kraju da je kameno gumno unutar muzeja Traktor Story izgrađeno 2012. godine, a rekonstruirano je prema sjećanjima ljudi na negdašnje isto takvo gukno u selu Kosinožići. Samo na Poreštini, informira nas Silvio Legović, postoji 15 sačuvanih gumna, na nekima su uklesane i godine njihove izgradnje, primjerice u selu Begi kod Vrsara 1832. godine, ili pak u selu Prhati 1844. godina, a ovo potonje je zanimljivo i po tome što je kvadratnog oblika, dok su sva ostala okrugla. I još, a sad je stvarno kraj, recimo da se gumno uvijek gradilo na vjetrovitom mjestu, upravo radi onog opisanog posljednjeg dijela posla, prosijavanja odnosno odvajanja zrnja od pljeve.
Davor ŠIŠOVIĆ
