Između doista mnogih istarskih uskrsnih tradicija, jedan se običaj neobično ističe po svojoj neizostavnosti i po svojoj raznolikosti. Riječ je o uskrsnom blagoslovu hrane – to je naprosto obveza svugdje gdje se Uskrs slavi i obilježava; ali u mnogim krajevima Istre zamjetne su manje, ali i velike razlike u sastavu hrane koja se nosi na blagoslov, te u načinu na koji se blagoslovljena hrana konzumira u nekom od uskrsnih obroka.
Počnimo s jednim od uskrsnih simbola, a to su jaja. Za Uskrs se prema još uvijek u nekim dijelovima središnje Istre sačuvanoj staroj tradiciji čuvaju jaja snesena u točno određene dane: na blagdane Svetog Josipa (19. ožujak), Svetog Benedikta (21. ožujka), i Svete Marije Marčenice (25. ožujka). U nekim selima se jaja skupljaju samo na dva od ta tri blagdana, a u nekima čak samo na jedan, i to onaj Svetog Josipa. Takva se jaja najčešće označuju posebnim ukrasima ili inicijalima ukućana, i ona se, zajedno s ostalim namirnicama, nose na blagoslov, a ne ona šareno obojana i ukrašena jaja koja služe samo za darivanje i igranje. Upravo ta blagoslovljena jaja obavezno se blaguju na uskrsni doručak, a konzumacija onih drugih, “šarenih” jaja je, današnjim rječnikom kazano – opcionalna.
Blagoslov hrane se u novije vrijeme obavlja na polnoćkama, ali nekoć je taj obred bio dio jutarnje mise na sam Uskrs. Međutim, popis namirnica koje se nose na blagoslov nalikuje na reklamne kampanje različitih trgovačkih lanaca: svaka “košarica” ima poneki isti sastojak, i više različitih.
U Oriču na Pićanštini se tako na blagoslov nosi pršut, luk, panceta, kobasice i pince, a u Vranji na Lupoglavštini jaja, pršut, pince i kobasice. U Pagubicama se nosilo jaja, pincu, luk i sirovi pršut, koji se frigalo kad se došlo natrag doma. Mještani Škopljaka nedaleko Gračišća na blagoslov nose jaja, luk, zajčić (pancetu), pršut i pincu. U Selini su uz kruh i luk na blagoslov nosili i kolače, u Škropetima samo jaja, pincu i luk, a u Šterni na gornjoj Bujštini još i manje – samo jaja i pincu.
Spomenuta mjesta središnje i sjeverne Istre više-manje slijede sličan obrazac popisa namirnica za blagoslov, njihove se “košarice” razlikuju samo po broju vrsta namirnica, no ima mjesta gdje se sastav uskrsne košarice jako razlikuje od drugih krajeva Istre. U Raklju tako, uz jaja i pince, na blagoslov nose i pečenog janjca, u Semiću blagoslove pršut, luk, jaja, pincu i ulje. U Skitači pak na blagoslov se ide noseći jaja, sol i sir, ali, kažu – nikad pršut! Ponegdje se na blagoslov nosi čak i vino.
U mnogim mjestima Žminjštine na blagoslov se obavezno nosilo i pečenog janjca, po mogućnosti cijelog, ali kako si je to malo koja obitelj mogla priuštiti, znalo se i “simulirati”, pa je tako iz bisaga nošenih na leđima morala viriti barem janjeća glava i jedna noga, iako u unutrašnjosti bisaga ostatka pečenjeg janjećeg tijela ne bi bilo. Evo kakvu sam priču o uskrsnom janjcu zabilježio u selu Laginji na Žminjštini: “Za Vazan se je janjca ubilo i sve na Velu subotu to se je regulalo i se je prontalo. Jedanput se je samo va jutro na Vazan blagoslivljalo, a sad ja anka va večer. Stari ljudi so janjca stavili va bisagi, kako so jedan put imeli bisagi, i so mu puštili glavo i jeno nogo vanka da se vidi ki nosi cielega janjca blagoslovit. I se je zelo pinci, malo pršuta, luk, jaja, i na Vazan jutro, kad se je prišlo od prve maši, so svi jeli, najprvo blagoslovno, a pokle se je narezalo i tega drugega. To je bila najglavneja marienda kroz leto. I janjac je bi najglavneji, to drugo je bilo sve za njin”.
Još uvijek smo na Žminjštini, ali sada u selu Mužini: košarica koju mještani toga sela nose na uskrsni blagoslov sadrži pincu, kuhana jaja koja su kokoši snijele na blagdan sv. Josipa, mladi luk iz vinograda, domaće kobasice i žlomprt iz masti, kuhanu špaletu odnosno svinjsku plećku, kuhanu svinjsku poglavuljinu (tanka panceta s donje strane svinjskog vrata i glave), pečenu janjetinu, i naposljetku – sol. Kad se na uskrsno jutro ukućani probude i okupe za obiteljskim stolom na vazmeno ručienje, svaki od njih po običaju mora pojesti barem po zalogaj od svake blagoslovljene namirnice, a starijim se ukućanima za uskrsni doručak poslužuje još i crno vino.
Zanimljivo je primijetiti nesuglasje u “popisu” hrane koja se za Uskrs tradicionalno nosi na blagoslov, i koja se također tradicionalno jede za različite uskrsne obroke. U najmanju ruku, ti popisi nisu identični. Iako je blagoslovljena hrana važna u uskrsnim istarskim običajima, dosta ima običaja i vezanih uz hranu koja se ne blagoslivlja. Jedna od svakako tipičnijih istarskih uskrsnih namirnica je pinca, slatki kruh. Uoči Uskrsa svaka je domaćica pod čripnjom ili u krušnoj peći (danas mnogi to više i ne peku nego kupuju gotovo) pekla slatki kruh okruglog oblika u koji se pored uobičajenih sastojaka stavljaju jaja, šećer, grožđice i još neki začini. Ovaj se kolač često ukrašavao križem urezanim na gornju površinu, a ponegdje i s nekoliko zabodenih listova masline.
Pinca se, to smo već utvrdili, zajedno s ostalim namirnicama obavezno nosila na blagoslov, no od potpuno istog slatkog žutog tijesta pekle su se još neke slastice koje se nisu nosile na blagoslov, ali su tradicionalno bile namijenjene za darivanje djece. Ovi su kolači oblikovani upletanjem i preklapanjem vrpci od tijesta, a na zadebljanom kraju umetalo se jaje preko kojeg bi se od tijesta oblikovao križ. Uz pletenicu s jajem, u nekim mjestima pekli su se i kolači u obliku ptice, koji nekad jesu a nekad nisu imali jaje, a ponekad bi čak, da dočaraju oblik ptice, imali i oči od umetnutih zrna graha ili papra.
Sam blagoslov hrane praćen je i drugim običajima ili simboličnim gestama, kao primjerice u Škopljaku, gdje je kad bi se donijelo hranu s blagoslova doma, najprije trebalo obići krug oko štale prije nego se hranu unijelo u kuću. U Raklju bi ujutro na Vazan najprije popili malo žura (tekućine koja ostane nakon što se napravi sir ili skuta), čekajući da mati spremi marendu. Uz hranu donijetu s blagoslova, za uskrsnu se marendu ponegdje obavezno jelo i šparoge, primjerice u Raklju i Šterni, a istom prigodom načinjao se i pršut ili plećka, bez obzira nosi li se on na blagoslov ili ne.
Pri početku uskrsne marende strogo se pazilo što se prvo moralo pojesti. To su najčešće bile upravo blagoslovljene namirnice, a među njima najčešća je običajna obaveza bila prvo pojesti blagoslovljeno označeno jaje i luk. Jaje je kao simbol života trebalo onome tko ga pojede dati zdravlje i snagu, a luk pojeden ujutro na Vazan, vjerovalo se, štiti od ujeda zmije. U Oslićima se za uskrsni doručak odnosno marendu “mora najprije pojes žegneno. Jaje, luk i pinca. I poći se stori fritaja od luka i od šćira, i klobasice i jaja, i to se pofriga i to se stori fritaja za marenda. Prje nego se gre h maši se ji”. Do te fritaje s “klobasicami i šćiron” u Oslićima se drži kao do vrlo jake tradicije; a u tome je i velika zanimljivost ovog sela: šćir je naime biljka koja se do današnjih dana održala još jedino u Dragućskoj vali i okolici Draguća, a radi se o zeljastoj biljci koja je izgledom nešto između blitve i špinata.
Zanimljivo je da sam jedino u Oslićima čuo kazivanja o drukčijim običajima glede mjesta blagoslova hrane za Uskrs. Dok se drugdje u Istri hrana nosi na blagoslov u crkvu, na misu, nekoć je ovdašnjim domaćicama svećenik dolazio blagosloviti hranu u selo. Cijelo selo bi se okupilo na jednom mjestu, i svećenik bi im tu blagoslovio jaja, pince i luk. Danas se ipak hrana nosi na blagoslov u crkvu u Draguć.
Spomenimo još jednu razliku između središnje i zapadne Istre kad je o uskrsnoj marendi riječ: plećku, bila ona blagoslovljena ili ne, u središnjoj Istri za Uskrs kuhaju u komadu i zatim režu, dok ju u zapadnoj Istri više vole narezati još polusuhu, i pofrigati na maslinovom ulju, eventualno i podliti vinom na tzv. “giravolta” način.
Nakon uskrsne marende, običaji (u kojima ima i dosta praznovjerja, ili pak tragova pradavnih magijskih vjerovanja) nalažu posebne postupke s ostacima hrane, a posebno s ljuskama od pojedenih blagoslovljenih jaja. Na Škopljaku bi ljuske, “kapi” od jaja pokupili i njima kravama mazali nos, vjerujući “da hi neće gad ujes”, nosili su ih i “okoli po grajah da ne pridejo gadi”, a bacali su ih i u lokvu odnosno kal pokraj kuće, da žabe ne bi kreketale! U Šterni bi ljusku od jaja stavljali u cipelu, također kao zaštitu od zmijskog ujeda, a u istu svrhu su se i križali blagoslovljenim lukom. Također protiv zmija, ali na “rasad od kapuza” ljuske odnosno “kapice” od jaja nosili su u Floričićima, a u Škropetima su “lušpe blagoslovne od jaji” nosili na “prisad od radića” radi bolje rodnosti, ali i kao zaštitu od “slabega vrimena”. U Mužinima na Žminjštini su se sve mrvice i ostaci od uskrsnog doručka morale pažljivo pokupiti, jer, kako kažu domaćini, „sve je to blagoslovno i niš se ne hita ća”, i ti se ostaci onda prosipaju na prisad, poseban dio vrta koji služi kao rasadnik, uglavnom za zeleno povrće, kao zaziv dobrog uroda i plodne upravo nastupajuće vegetacijske godine.
U Raklju su “škoflje” od jaja bacali kokošima, da nesu više jaja, a u Skitači su ih, zajedno s blagoslovljenom solju, bacali pod ovce. U Gologrčkom Dolu bi sve što od uskrsne marende ostane na stolu zamotali i spremili, pa kad bi blago izašlo na prvu pašu te bi ostatke pomiješali sa solju i dali svakom grlu da pojede jednu pest. I, naglasimo još jednom: značaj magijske zaštite imaju samo ljuske od blagoslovljenih jaja. Ona šarena jaja za igranje tih magijskih svojstava – nemaju.
Davor ŠIŠOVIĆ
